DAN 35

Vožnja sa pijanim mornarima

Danas krećemo iz Jakutska dalje na istok. Ponovo nas čeka onaj isti trajekt preko Lene. Vrućina je užasna i posle više od sat vremena, prelazimo rijeku i vozimo dalje. Plan je da stignemo do rijeke Aldan, gdje ponovo postoji trajekt tj. barza koja prevozi putnike na drugu stranu.
Put je loš, kad pored vas prođe kamion, ne vidite ništa neko vrijeme jer je prašine previše. Cio dan nam je prošao u vožnji kroz praktično iste predjele: put vodi kroz šumu, koja je do puta sa obje strane tako da pogled nije baš neki... Negdje oko pola deset uveče stižemo do rijeke Aldan i tu zatičemo par kamiona. Rekli su nam da trajekt ide dva puta dnevno, jedan u 9 ujutru i jedan u 9 uveče.

Već smo se spremali da postavimo šator na obali i čekamo jutro, kada smo vidjeli da barza ponovo stiže. Vozači kamiona nam rekoše da možda ima šanse da bude prevoza još večeras, što se i desilo. E tu nastupa komedija.
Sva trojica radnika na barzi su mrtvi pijani i obašnjavaju da je neki praznik danas, to im je kao opravdanje... Rekoše da prvo uđu 2 kamiona pa onda mi. E taj njihov ulazak je potrajao jer pijani kapetan nije uspijevao da održi barzu na pravcu kako bi kamioni ušli. Jedan kamion je čak završio u vodi ali se uspješno izvukao.
Ukrcasmo se negdje oko 23 časa i rekoše nam da vožnja traje 80 minuta kad vozi kapetan, a preko dva sata kad pusti ženu da ona vozi.

Uglavnom, ovog puta ne samo da je pustio ženu, već smo oko jedan sat posle ponoći uspjeli da se nasučemo na sprud na sred rijeke, kilometar prije mjesta na kojem smo trebali da napustimo barzu.
Šta sve nijesu pokušali da bi nas otkačili, ali ništa im nije uspjelo. Prvo je došao još jedan tegljač, pa još jedan, pa su kamioni isli po barzi naprijed nazad kako bi je oslobodili. Svi napori su urodili plodom tek, vjerovali ili ne, u 8 ujutru.
Blažo i Nino su kunjali na motorima, a ja sam se zavukao iza nekog bureta. Uglavnom, izgubili smo jednu noć spavanja, što uz dvije koje smo proveli sređujući motore u Jakutsku, daje ukupno 3 neprospavane noći, a tek nas čeka vožnja...

izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

presmijah se živ... već vidim kako im je dosta svega, nit im smetaju pjani mornari, nit ovi te kamionima gore dolje idu da odglave brod... greote, samo da se naspavaju malo

Hahahah! Onu ce, kako su krenuli, da spice ovaj put za 2 ipo mjeseca a onda, kada dodju, ono sto im ostane od "3-4 mjeseca" da prespavaju.

DAN 36

Gostoprimstvo

Pravo sa barze smo krenuli dalje i dogovorili se da ako se nekome prispava, stajemo u prvu hladovinu i tu odmaramo. Put je još uvijek težak za vožnju, sređuju ga, pa je pun šjunka. Negdje oko 12 sati Nino predlaže da stanemo i malo se odmorimo. On je legao u odijelu i kacigi, (drugačije ne može jer komarci i ose ubijaju), a mi smo otišli do rijeke da se kupamo, jer je po onoj vrućini bilo nemoguće spavati.
Do večeri smo uspjeli da stignemo do skretanja na stari Put kostiju (prema Tomtoru), koji je ljeti neprohodan. Inače, Tomtor je mjesto koje je poznato po tome da je tamo zabilježena najniža temperatura u istoriji Rusije, -74,2 stepena Celzijusa! Inače, iako je ovo Sibir, dnevne temperature u junu i julu mogu da pređu i 40 stepeni, a uveče se krecu od 5-10 stepeni.
Na samom skretanju, neposredno pored rijeke, vidimo jedan kamion i greder, koji vjerovatno pripadaju službi održavanja puteva. Prilazimo im i pitamo možemo li tu da postavimo šator. Cijelo vrijeme našeg puta smo se držali mjesta gde ima ljudi, jer medvjeda u ovim predjelima ima previše. Upoznajemo se sa Sergejom i nakon razgovora sa nim saznajemo da je najbliža prodavnica udaljena 266 km i nalazi se u Ust Neri.
A mi nismo jeli ništa čitav dan. Rješenje za to nalazi naš drugar Rus, koji iznosi, čorbu sa goveđim mesom, slaninu, majonez, hljeb, kečap, keks, mlijeko, čaj… Te večeri nam je prepričao i svoju dogodovštinu sa dva Engleza koji su takođe tu prolazili motorima i stali na isto mjesto.
Kada je vidio da su stali, prišao im je da ih ponudi čajem, a oni su pobjegli glavom bez obzira, ostavljajući za sobom vreću za spavanje, po koju se nisu vraćali. Inače, gostoprimstvo ljudi u Sibiru je nevjerovatno! Prost, običan svijet, koji je voljan da pomogne, da se druži. Često su nam prije puta govorili da se pazimo Rusije, te lopovi, te kriminal, a nama se ovdje u kontaktima sa ljudima definitivno dešavaju samo lijepe stvari.

izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

Evo poziv na pomoc za nase motoriste na sajtu BJBajkers-----Africa Twin 750 RD07, pomoć oko delova
« poslato: danas u 04:09 » Citat

--------------------------------------------------------------------------------
Kolege Afrikanci, jedan pripadnik vaše junačke sekte, sa dvojicom saputnika iz Bavarske sekte, uskoro će se obresti na Severnoameričkom kontinentu kod mene kući:

http://www.bjbikers.com/index.php?optio ... ic=55697.0" onclick="window.open(this.href);return false;

Plan je da kad stignu servisiramo sva tri motora... Za BMW-e nema nikakvih problema, ali za Afriku imam problem to što nije nikada uvožena ovde u SAD pa nemam kome da se obratim ovde u lokalu u vezi odgovarajućih delova.

Dakle zamolio bih vas da pogledate ovaj spisak dole, i kažete mi ako znate serijske brojeve ili dimenzije ovih delova. Probaću da ih na osnovu toga naručim kod Hondinog dilera, a ako ih nemaju da onda naručujem iz Evrope.

Motocikl je Africa Twin 750 RD07:

- Prednji lančanik
- Zadnji lančanik
- Lanac
- Pločice za prednju kočnicu (i jel' Afrika ima jedan disk napred ili dva?)
- Ležaj volana (i kad se menja jel' treba još neki deo oko njega da se zameni?)
- Filter za ulje
- Filter za vazduh

Takođe bi mi bilo korisno ako znate koji od ovih delova pašu na Afriku sa drugih Hondinih modela.

Zahvaljujem unapred na pomoći.

DAN 37

Iščekivanje Magadana

Šta mislite šta smo radili danas? Vozili cio dan! Dogovorili smo se da u naredna dva dana pokušamo da konačno stignemo do Magadana. Taj grad je i jedan od ciljeva našeg putovanja. Neki naši drugari su u najboljoj namjeri bili skeptični da ćemo uspjeti da stignemo tamo. Sada smo tako blizu, pa se nadamo da će sve ići kako treba. Ujutru se pozdravljamo sa Sergejom i nastavljamo dalje. Ostalo nam je još 1200km koje smo planirali da pređemo u dva dana.
Iskreno, već postajemo pomalo nestrpljivi. Vozimo već 37 dana i svaki dan pričamo o tome kako će biti super kad stignemo u Magadan. Pomalo smo već i umorni, što od vožnje, što od nespavanja u Jakutsku. Inače, predjeli kroz koje prolazimo su nestvarni i toliko lijepi da je to teško riječima opisati. A put, to još niste vidjeli. Nema asfalta, ali taj zemljani put je toliko ravan da je to potpuno nemoguće. Vozi se kao na asfaltu. Tek ponekad se naiđe na neki lošiji dio koji vas podsjeti da je to ipak zemlja. U jednom momentu smo vozili Nino prvi, ja drugi i Blažo treći. Na jednoj maloj uzbrdici Nino je stao da sačekamo Blaža kojeg nijesmo vidjeli. Čekali smo jedno 5 min i krenuli da se vraćamo nazad. E to vraćanje je potrajalo skoro 40 minuta. Nijesmo ni bili svjesni kad je nestao.
Uglavnom, došli smo do njega, a njemu je pukla guma. Malo se iznervirao ali ga je više brinulo da ne naiđe neki meda. Da bi ga smirlili, rekli smo mu da je mogao da preskače bankinu sa jedne na drugu stranu kako bi zavarao medvjeda dok mi ne dodjemo. U toku vožnje smo prošli kroz mnoštvo sela i napuštenih gradova. Ali potpuno napuštenih. U jednom momentu sa naše desne strane, na oko kilometar od nas smo vidjeli grad sa dosta velikih zgrada. Međutim, i on je bio napušten.
Kako su nam rekli kasnije, sve više ljudi je, što zbog surovih uslova zivota, što zbog nedostatka posla, odlazilo u velike gradove. Inače na ovom dijelu puta je malo problematično sipati gorivo jer pumpi nema previše. Cilj nam je bio da stignemo do Susumana, gdje postoji pumpa. Lagano pada mrak (tj. ono što oni zovu mrak) i već razmišljamo gdje ćemo spavati. U jednom momentu, sa naše desne strane vidimo malu bazu putara i odmah svraćamo tamo kako bi ih pitali možemo li postaviti šator u njihovom dvorištu.
Čoveku koji radi na kapiji u početku nije bilo jasno zašto hoćemo u dvorište, kad su livade svuda okolo, ali kad smo mu pomenuli problem medvjeda, samo se nasmijao i ljubazno nas pustio da uđemo. Čak nam nije dao da postavimo šator, već nam je u jednom od objekata pokazao sobu i rekao da možemo tu da se smjestimo ako nam odgovara. Četiri zida i plafon, sasvim dovoljno, vreće na pod i biće nam super. Inače, čovjek se zove Sergej, baš kao i čovek koji nas je ljubazno dočekao dan prije. Pozvao nas je na čaj i tamo smo se sa njim ispričali i poigrali sa njegovim unukom, koji je kod njega preko raspusta. On je u penziji, a ovo radi kao dodatni posao svaki četvrti dan i ne žali se. Rekao nam je da u toku meseca, uključujući penziju, ovu platu i neku invalidninu, zarađuje oko 1300 dolara. Baš smo se iznenadili jer je život ovdje veoma skup. A sad spavanje, pa sjutra, ako sve bude kako treba - Magadan!

izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

DAN 38

Ulazak u Magadan

Ujutru nas je obradovala kiša, koja je u toku dana više puta počinjala i prestajala da pada. Plus, putari kvase djelove puta koje rade kako bi ih lakše sredili, a nama je to samo stvaralo probleme jer su pravili blato. A blato za nas znači sporiju i oprezniju vožnju, a to dalje znači manje kilometara pređenih u toku dana.
Imamo još nekih 700 km, što po ovakvom putu uopšte nije malo. Više nema onako savršenog zemljanog puta, ali se može ići oko 60-70 na sat. I nadamo se da ćemo stići relativno brzo. Ali malerima nikad kraja.
Prvo na “Africi” puca zadnja guma u nekom pijesku. Vrućina je, komarci i ose ubijaju sa svih strana, ali moramo to da završimo i idemo dalje. Nakon što smo u “Afriku” dolili malo goriva, ona počinje nešto da štuca. To je trajalo 20-ak kilometara i već sam pomislio kako ću sa njom doći do Magadana, makar je gurao do tamo. Poslije tih 20-ak km, problem prestaje.
Onda nas, nekih 160 km pred Magadan iznenađuje asfalt. Srece naše!
Zaletjeli smo se, samo da konačno stignemo tamo. Međutim… 64km pred Magadan Blažu ponovo puca zadnja guma. Nije ni čudo, jer su spoljašnje, poslije ovolikog makadama, potpuno uništene. Ovaj put gumu opušteno mijenjamo, jer je do grada još malo. U grad ulazimo oko 23 sata. Osjećaj? Neopisiv! Toliko smo srećni, uspjeli smo da uradimo nešto što nam je značilo puno.
17616 kilometara, gomila problema, nervoze je iza nas. Sad smo konačno tu! Vrijeme je za uživanje! Slikamo se na ulasku u grad i idemo do luke da vidimo kad možemo do Vladivostoka. Čuvari su bili jedini koje smo zatekli i oni nam rekoše da je jedan brod tu i da je najbolje da dođemo oko 9 ujutru i pokušamo da se na njega ukrcamo, jer je sljedeći tek za 5 dana. Tu noć se smještamo u gostionici “Magadan”, a motore ostavljamo na jednom čuvanom parkingu… Baš smo srećni! Ovih 40-ak dana je brzo prošlo. Umorni smo, bilo je naporno, ali smo uspjeli da dođemo dovde. Sad nam preostaje lakši dio puta. Ali polako, ima još dosta kilometara do kuće i naših porodica, djevojaka, prijatelja...

izvor: http://www.vijesti.me" onclick="window.open(this.href);return false;

Svratih jučenake do Magelana- tur-agencije inače sponzora naših putnika i u vlasništvu Ninove famelje. I kad oće baš kad unilazim zovijaše ig Nino na tel da traži novčana sredstva te ig ja pozdravi posredstvom Bilje svastike od NiNa putem televona. Velju Nidža da su dobro i da će afijonom za LA samo kad skupu nofčana sredstva. Kolko svatih u koreju su im tražili po 500 e da bi mogli voziti i upravljati motorima pa mi bi malo lakše da ne klepaju samo kod nas no još poneđe

evo nas
Stigli u LA, bez nekih problema
Samo su Nina malo cekirali vise, vele da ima sumnjivo ime
Motori su stigli u LA, ali su jos na carini, mislim da ce nam trebati jedno 2 dana da ih uzmemo
Uglavnom smjestili se kod Baneta (drugar iz LA-a) kod njega cemo srediti motore i onda dalje
Plan je i dalje da se ide na Aljasku i onda polako kuci

veliki pozdrav

Ajde dolazi ocu da idem na odmor