Moja bolja polovica, u zadnje vrijeme, ucestalo postavlja pitanje: "Kad cemo negdi?". Na ono zadnje, od prije par dana, napokon odgovoram: "Idemo u cetvrtak na veceru." Ona ce na to: "Ma nisam mislila na veceru nego negdi motorom!"
"A sta ako je ta vecera u Crnoj Gori?"
Osmjeh na lice, telefon u ruke. Slijedi poziv renomiranoj firmi za razmaz djece i unucadi. Baka Servis d.o.o. Dogovoren termin do nedjelje navecer. Pakiraj se!
Zahvaljujuci nasoj radisnoj drzavi, koja ima vise praznika u sestom mjesecu nego Japan u godini, krecemo u drugu radisnu drzavu. Crnu Goru. Plan je otici do Bara. Na veceru u Pulenu. Za dalje ne znamo.
Evo kako je to sve skupa zavrsilo:
U Baru,...
...na Ohridu,...
...u Peči,...
...i u Mostaru.
Fali jos ono iz Tirane, al je crkla baterija.
Dakle, krenuli smo u cetvrtak ujutro iz Trogira za Bar. Do Dubrovnika bez stajanja i bez kise.
Bolja polovica.....
...i ona druga.
Jos malo okolice...
Poslije granice kisa, kisa i samo kisa. A mi preko Kotorskog zaljeva cestom. Za dispet.
Pauza u Budvi. Bez kise. Sv. Stefan
Na putu za Bar...
U Baru nas ceka Gasho. Malo price, odlazak do hotela, tusiranje, brzi obilazak centra i u Pulenu na veceru.
Nakon razgovora ispostavi se da su nam curice rodjene isti dan, 25.12.2006. Ali to nije sve. Obje su rodjene nakon 10 godina veze, tj. braka i to carskim rezom. Interesantno.
Nakon vecere, Gasho nas vodi autom u nocni obilazak Bara. Razmisljamo da li ostati u Crnoj Gori jos koji dan ili ici dalje. Odluka pada. Idemo dalje. Ohrid.
Oprastamo se od domacina. Sto reci o Gashi, a da nije vec stoput receno. Za njega vazi ona: "Koliki covik uzivo toliki covik u dusi".
Jutro izgleda poprilicno dobro. Bez kise. Zasad.
Vec smo na putu za Albansku granicu.
Na granici nikakvih problema. Nekoliko minuta cackanja po kompjuteru i slobodni smo.
Najslikaniji Albanski most za putnike iz ovih krajeva
Tirana u par slika...
Za one koji plase ljude prometnim kaosom u Tirani, savjetujem jednodnevni izlet u Trogir, po mogucnosti pocetkom osmog mjeseca.
Odmor na izlazu iz Tirane.
Red kise, red sunca sve do Elbasana.
Ulazak u zemlju gdje vjecno sunce sja. Po kisi.
Pred Ohridom...
Ohrid. Salijecu nas neumorni iznajmljivaci soba i apartmana nudeci nam sve moguce varijante smjestaja. Ipak se odlucujemo otici kod Neima na spavanje. Uz pomoc lokalnih momaka nalazimo nas smjestaj. Slijedi klasican scenarij. Tusiranje, pokusaj susenja mokrih djelova opreme, te obilazak grada.
Ohrid u par slika...
Krasan skuter. Steta sto je ovo Makedonce upalo u kadar. Jel tako, zeno?
On drzi predavanje o raznolikosti biljnog svijeta u prasumama zapadne Amazone. Koliko sam shvatio.
Onaj tko ima jaku postprodaju, uziva najvece povjerenje u Makedoniji.
Poslije na papicu. Toliko smo se nazderali i napili za stotinjak kuna da se, evo tek nakon nekoliko dana, stabilizira moj probavni sustav. Neim nas zove na neki moto susret u blizini, ne znajuci, da meni moto susreti, vjencanja i sprovodi spadaju u istu kategoriju. Idem samo kad bas, al ono bas, moram. Izvlacim se na evidentni umor. Zaspali ko bebe. Plan za ujutro: Republic of Kosovo.
veceraste li Vi na kraju,ili ste ostali na RAZNIM pivama?
A i sreca sto je Balkan ovako mali.
every second,every minute,every day I was lost
didn't understand which road to take
by the time I'd answer one question in mind
another ones ready to takes its place
peoples always tried to give me some kind of advice
it never made any difference really..
Budjenje u suncem okupanom Ohridu. Oprastamo se od vidno nenaspavanog domacina. Neim se tek vratio sa zabave. Upisujemo se u njegovu knjigu gostiju u kojoj nalazimo mnoga poznata imena. Pravac Kosovo. Cesta za Gostivar i Tetovo, odlicna. Prometa, malo i nista. Za Makedoniju prilicno hladno jutro. Prva i zadnja pauza prije Kosova, kava i dorucak pred Gostivarom. Ili Tetovom. Malo mi se pobrkalo.
Ulazak u Kosovo. Cim smo izvadili putovnice, izlazi carinik iz kucice, izlaze i ostali, rukovanje, zahvaljivanja. Ko da na Teneri ulaze predsjednik Hrvatske i prva dama osobno. Ljudi se izvinjavaju sto zeleni karton ne vrijedi nego moramo platiti 20 eura osiguranja. Kazu, jos malo pa cemo za vas ukinuti to. Dobrih pola sata cavrljanja s ekipom na granici.
Prvi plan je bio otici preko Pristine i Mitrovice u Srbiju pa na Zlatibor, al smo dan prije aktivirali plan B, koji nas vodi preko Prizrena i Peci u Crnu Goru. Tocnije na Durmitor. Zabljak.
Negdje na Kosovu...
Izletiste u kojem je vrijeme stalo. Negdje u planinama povise Prizrena.
Lijepi predjeli na putu za Prizren...
Malo kise ne skodi...
Ovakvih nema ni u Africi...
Na ravnici pred Prizrenom, guzva. Saltam nizu i u obilazak sa stotinjak km/h. Vidim policajca kako pretrcava cestu i mase palicom. Mrke face, ne gledajuci tablicu, upita: "Du ju spik inglis?". Odgovaram: "Jes". "Ver ar ju from?". Odgovaram: "Kroejsa". Na mrkoj faci se otvara osmjeh: "Pa sto ne rece odmah. Srecan put!"
Kasnije se malo pogubimo po Prizrenu. Prvi koga pitamo za put samo sta ne sjedne s nama dok nas ne izvuce iz grada. Nevjerovatna srdacnost.
Dalje preko Djakovice za Pec. Iz Peci na granicni prijelaz Rožaje. Nesto prije granice, opet palica. A ja opet malo brze. Stajemo. Pitaju odakle smo. "Trogir". Policajac ce na to: "Pa sta nam je, jebote, ono sa Bilima ove godine!?" I tako uz razgovor o Hajduku, te upozorenje o skliskim zavojima, nastavljamo put.
Od granice do Zabljaka na Durmitoru prala nas je takva kisa da je na momente voznja bila nemoguca.
Promrzli i mokri dolazimo u Zabljak i stajemo kod nekog restorana i hotela. Izlazi momak sa recepcije, ne pitajuci nista otvara neko skladiste da ubacim motor ako moze uci. Neka starija zena uzima nase rukavice i kaze da ide svojoj kuci naloziti vatru da ih osusi do ujutro. Momak uzima kofere i nosi ih u sobu. Sve to uz iskreni osmjeh. Meni skoro neugodno od tolike srdacnosti. Ovako se radi u turizmu.
Nakon obilne vecere u krpe.
nastavak slijedi...definitivno najljepsi dio puta: Durmitor
Budjenje. Dorucak. Navlacenje svega na sebe. Teska je sljiva na planini. Ali se isplatilo proci onu kisu jucer.
Definitivno najljepsi dio puta. Zabljak - Scepan Polje. Durmitor. Jednom rjecju, prekrasno.
Druga strana planine...
Spustanje....
Dalje, kroz ko zna koliko tunela, kanjonom rijeke. Ulazak u BiH, tj. Republiku Srpsku, u Scepan Polju. Opet kisa.
Skrecemo za Tjentiste i Gacko.
Tjentiste...
Preko planina, mokri, stizemo u Gacko. Par vozaca za redom vozi mojom stranom. Ne kuzim sta se dogadja.
Valjda je to IN u okolici Gackog. Ili svi bas mjenjaju stanicu na radiju kad ja naletim.
Kisa ne staje. U Mostaru rucak. Pokusavamo osusit nesto od opreme. Naravno, bezuspjesno. Al je zato rucak bogovski. Muckalica.
U Posusju sunce. A nama vruuuuuce. Zadnje stajanje, pumpa u Dugopolju. Zatezanje lanca te kupovina Fifi puzzli i djecjih zvaka. Mito i korupcija u svrhu sljedeceg djira.
Sto reci za kraj? Prekrasne zemlje, Durmitor iznad svega, srdacni ljudi, dobra papica i jos bolje cijene. I po koja kap kise da razbije monotomiju.
Evo nekakve mape:
