Braco Bajkeri,
Prije nego sto se predstavim, koristim priliku da pohvalim osnivace sajta, i da izrazim zadovoljstvo sto su uspjeli da nas okupe na ovako lijep nacin.
Nisam ljubitelj virtualne stvarnosti, i nemam naviku da se na ovaj nacin druzim, ali za sve postoji prvi put. Ko zna, mozda, ubuduce, necete moci da me se otarasite
Kako dodjoh na ideju da se registrujem?
Sinoc, poslije lagane setnje barskom rivom, i uobicajenog piva u Puleni, nabasah na Gasha, vecini od vas dobro poznatog , koji mi je, poslije mog pitanja, je li skoro isao na voznju, odgovorio da je prije neki dan bio sa ekipom, da su se super proveli (pominjao je i neki rostilj – ‘konac djelo krasi’
) i da bi trebalo da se registrujem na sajt i da budem u toku svih zbivanja. Rekoh, zasto da ne? Ako citate ove redove, znaci da sam uspio!Kod moje generacije (kasne 30-te), za bilo kakav upis, morao si nesto da uradis, pa mi je palo na pamet, da za ovaj (upis), podijelim sa vama nesto sto mi se desilo na danasnji dan, ako me sjecanje dobro sluzi, Jula 2007, i odatle ovaj naslov sa pocetka teksta.
Elem, te ljetnje veceri, u Baru je duvala lagana bura, sa malo jacim sporadicnim udarima. Bio sam sa jednom prijateljicom u Planet-u, i obzirom da vece nije bas obecavalo, odlucim da je, malo poslije ponoci, odvezem kuci i da ranije odem na spavanje, jer me sjutra ( u stvari danas) cekao radni dan.
Konja (V-strom 650) sam parkirao iza Pulene, i sada nam je predstojala lagana setnja do tamo. Na pola puta, negdje ispred Varadera, srecemo Soca, poznatog nekima od vas, koji je upravo parkirao svog KTM-a, vrativsi se iz Sutomora, koji nas, u shali, pita: Znate li da je danas Petak 13?
Ja nisam sujevjeran i takve stvari me ne zanimaju! – odgovorih, naglasavajuci, kroz osmjeh, kako su to ‘bapske price’! Na zalost, nepunih 10-ak minuta kasnije ‘neko’ mi je iz korijena, promijenio misljenje.
Nego, da se vratim hronologiji. Poslije kraceg razgovora sa njim, nas dvoje nastavimo setnju do Pulene, osedlamo konja i krenemo za Sutomore, gdje je trebalo da je odvezem. Bilo je skoro jedan sat poslije ponoci.
Voznja je trajala nekoliko minuta. Put cist, saobracaj minimalan, vjetar umjeren, motor stabilan, sve u svemu, normalno. Medjutim, negdje pred Sutomore, poceh da osjecam jace udare vjetra, koji nisu bili opasni, ali su me primoravali da vozim sporo i da mi koncentracija bude na visem nivou.
Kod autobuske stanice sam skrenuo desno, kroz mali tunel, pa lijevo prema naselju Rutke, gdje nam je bila odrednica.
Isao sam brzinom od 40 kmh, i imao sam ispred sebe nekih 70 metara prave ulice, poslije koje je uslijedila desna krivina. Na nekih 10 metara prije iste, vidio sam nesto sto me sledilo! Pod naletom vjetra, drveni stub ulicne rasvjete, udaljen nekoliko metara, sa nase lijeve strane, je poceo da pada na ulicu!
Procjenivsi, u trenutku, da ne mogu da prodjem prije nego sto padne, instiktivno sam zakocio i tako postao samo puki posmatrac pada, bez ikakve mogucnosti da reagujem. Kako to obicno I biva, stub nije padao ispred nas, nego ga je ‘vjetar’ usmjerio tacno na nas. Tih sekundu-dvije, koliko je pad trajao, stajali smo skamenjeni na motoru, ocekujuci najgore.
Medjutim, vjerujem da se ‘neko drugi’ umijesao u taj djelic sekunde, dozvolivsi da stub padne na motor, promasivsi me za 1 cm, bukvalno.
Obzirom da sam sjedio na motoru, koji je mirovao, lijeva noga mi je bila na asfaltu, a lijeva ruka iznad glave, pokusavajuci da zastitim glavu, iako sam nosio kacigu. Desnom rukom I nogom sam, instiktivno, nagnuo motor na desnu stranu, sto se pokazalo kao kljucna stvar, jer je stub okrznuo motor sa lijeve strane I pao na nozicu mjenjaca, kidajuci je kao da je od papira.
Bili smo u soku nekoliko trenutaka, gledajuci stub koji lezi pored moje noge. Pokusao sam da pomjerim motor ali sam bezuspjesno davao gas I pokusavajuci da ubacim u brzinu, sto je bilo nemoguce jer nisam imao mjenjac.
Cuvsi bucan pad stuba ulicne rasvjete, kao I turiranje motora, izasli su stanari iz obliznje kuce koji su nam pomogli da se pomjerimo i da dodjemo sebi. Znali smo da ce se ovo desiti I bezuspjesno smo prijavljivali distribuciji da je stub truo, vidno je negodovao komsija. Velikodusno mi je ponudio da osteceni motor ostavim kod njega u dvoristu, I da sjutra dodjem po njega, sto sam I prihvatio.
Poslije nekih pola sata, koliko nam je trebalo da smjestimo motor I da uklonimo stub sa ulice, kako bismo sprijecili da neko ne naleti na njega, ispratio sam isprepadanu prijateljicu jos nekih 200 metara do kuce, I polako se spustao ka taxi stanici, jos uvijek ne vjerujuci sto se desilo.
Naravno, prica se ovdje ne zavrsava. Usavsi u taxi, I zeleci da sa nekim podijelim ovo, u najmanju ruku, neobicno iskustvo, rekao sam taxisti: Neces vjerovati sto mi se desilo! Na zalost, to je bilo sve sto sam uspio reci, jer mi je odgovorio: Neces ti vjerovati sto se meni danas desilo, I poceo … Njegova prica je trajala do moje kuce u Bjelisima, I onda sam bio prinudjen da sjedim jos 10-ak minuta u taksiju, da bi je on zavrsio.
O njoj cu drugom prilikom
.Nadam se da vam prica nije bila dosadna, ali mislim da je dobro sto sam je podijelio sa vama.
Zakljucke sami donosite, a ja danas idem pjeske
. Ne zbog 13-og, nego sto se borim za ocuvanje planete .I da se, napokon, predstavim
Iskreno vas,
Goran Banovic, Bar
