Na prvi, probni put lokomotive su krenule 13. septembra 1908. godine, da bi zvanično pruga bila predata saobraćaju 2. novembra. Bila je duga 43 kilometra i trideset metara. Protezala se od luke na Pristanu, ispod Volujice, kroz Barsko polje, uz i niz Sutorman, kroz Crmnicu do Virpazara. Širina kolosjeka je iznosila 75 santimetara, što je od standarda odudaralo za jedan cenat, te su lokomotive "Paganini", "Markoni" i "Volpi" po specijalnoj naradžbi napravljene u Berlinu. Po tome je pruga postala jedinstvena u svijetu. Dozvoljena maksimalna brzina iznosila je 25 km na čas, ali su putnički vozovi išli 18, a teretni 12 kilometara na čas. Na lokomotivama i vagonima je pisalo ćirilicom "Crnogorska željeznica". Najveći graditeljski poduhvat na pruzi Bar-Virpazar bio je probijanje tunela kroz Sutorman. Tunel (popularna "Galerija") bio je dug 1969 metara, a nalazio se na nadmorskoj visini od 550 metara.
Tako sam se ja danas popeo do tunela, koji je negdje na polovini puta od Bara do Virpazara, gotovo na vrhu planine Sutorman. Krenuo sam da se spuštam ovim starim putem prema Baru. Nova magistrala koja je kasnije napravljena, na nekoliko mjesta presjeca prugu “Malog voza”.
Par potoka i rječica uslovili su izgradnju velikog broja mostića. Oni malo veći su ostali do danas, a oni nešto slabiji i manji, nisu izdržali pod bujicama vode u zimskim mjesecima. Ovi koji su pretekli, zajedno sa par, koliko-toliko očuvanih stanica, daju ovom predjelu neki poseban šmek, kao da ste u nekom starom gradu gdje se divite umjetničkom djelu ljudskih ruku. Naši preci, liše par gradova, nisu ostavili mnogo sličnih gradjevina, pa i ovu prugu smatram značajnim djelom naše prošlosti. No, mi se i inače bahato odnosimo prema mnogim stavrima, pa je tako i ova pruga ostala zaboravljena, ostavljena prirodi da poništi ono što su ljudi napravili…
Prošao sam i pored zapuštene česme Boškovića, gdje su se ljudi okrepljivali. Sada tu imate ostataka loženja vatre i roštilja i naravno svakakve moguće ambalaže koja ide uz ovaj običaj spremanja hrane na otvorenom…
Na mnogim mjestima je, ionako uzak kolosjek, obrastao četinarima, sužen mnogim odronima ili oštećen novim putem. Izgubljena je čuvena petlja kod Tuđemila, a sačuvan nadvožnjak, koji je u isto vrijeme i podvožnjak, kod Zubaca…
Jedan dio pruge, od nekih 400-500 metara je pregrađen, i to je sada privatno vlasništvo, tako da sam taj dio morao zaobići…
Vidi se da je "vlasnik" za pregradu koristio originalne metalne pragove sa same pruge...
Od Manastira Ribnjak do Bara je cijeli put asfaltiran, pa je i vožnja mnogo ugodnija i ljepša. Naravno, nema opuštanja, jer svuda možete sresti krave i volove koji sami šetaju. Zato obilazak ovog dijela ne treba raditi u jutarnjim ili kasno popodnevnim satima, jer je “saobraćaj” gust…
Lijepo sam se osjećao, a mislim da bi i mnogi turisti koji posjete naš grad voljeli vidjeti Bar iz perspective “Malog voza”. Desetak kilometara tvrdog makadama i gotovo isto toliko asfalta, kroz živopisne predjele Zubaca, Tuđemila i Sutormana…
Evo i malo videa...
http://www.youtube.com/watch?v=atXp8MmFiSI
http://www.youtube.com/watch?v=c2dW0YhsWgA
http://www.youtube.com/watch?v=MdvFq8k5jpE
http://www.youtube.com/watch?v=IEMDmW6vciQ
Sljedeći put sam sa druge strane brda, u Crmnicu…
). Naime širina kolosjeka je 75 cm što je italijanski standard, takođe je vrlo često ta širina bila i u Njemačkoj i u ostatku Evrope. Zašto mislimo da smo jedinstveni?
