Svaka cast ljudi,cekam nastavak.

Jedno pitanje,kakva vozacka dozvola treba,vazi li nasa? Za Afriku milsim,pretpostavljam da u Sahari nema patrola.

rade wrote:Jedno pitanje,kakva vozacka dozvola treba,vazi li nasa? Za Afriku milsim,pretpostavljam da u Sahari nema patrola.

Nema nikakvih posebnih zahtjeva u vezi vozacke..

Da ne pane koncetracija,dok nam se Dr. Mracni ne vrati..

11. 11. 2018.

Stize Vedza, spreman za novu voznju reklo bi se svakodnevica, izbacujemo ponat (nesto kao cetvorka-petica), koji nam sluzi kao rampa, ubacujemo Frika, ubacujemo opremu, jedina novina je putnicki kofer, i rezervni djelovi. Unutra je vec spremna i spanerima zategnuta Fukusima.

16:20 polazak



I ladno krenusmo
Prva stanica Vilusi dje kupujemo znak 80, jer je Azdo ipak teretno vozilo



Dolazimo do nase granice, policajac gleda dokumenta, i tri saobracajne sto mu dadosmo i zbunjen pita, dje ste krenuli? Dobro pitanje, pomislih, u tom Vedza rece idemo u Tunis Policajac nas pogleda (u stilu vazi narkomani) pa nas opet znacajnije pogleda i vidi da se ne salimo kaze ok, samo stanice sa strane da pregledamo kombi. Sto i ucinjesmo, carinik otvara vrata, gleda motore, gleda saobracajne i kaze; Je li ovo KTM krenuo na servis? Kad ga tu nijesam upucao... Srecom rece srecan put momci

Sleceda stanica Trebinje, naravno prvo granica, sve isto, samo sto carinik gleda motore i kaze, KTM ce moci Saharu a za ovo pored nijesam siguran... - Pametni Bosanci, stereotipi nas ubise, ocigledno! : ))

Sama procedura da li nam treba neka dodatna papirlogija za transport motora nam je nepoznanica, sto izazva dodata pitanja kad nas na bosanskoj granici carinik upita, a vasi vam nijesu dali "neki" papir (tir, ili nesto tako, ako znam sta je rekao). Slozno rekosmo NE I sad razmisljam, ok, ako je propust sad je pravo vrijeme da se vratimo jer smo na vrijeme, ali dok ja to kontam, carinik kaze srecno i Vedza vec salta drugu-trecu-cetvrtu.
Razmisljam, valja bi nas vratio, a opet sa druge strane mozda ih boli briga jer ce na hrvatskoj granici biti procedura kako treba...

Ulazimo u Trebinje, trazimo burek i pumpu.
Gorivo tankamo gorivo do cepa (150KM), i ponistavamo kilomtrezu. Ja slobodno vrijeme bez volana koristim da gledam plan puta za sledecih 14 dana i odmah mi se sve svidjelo : )) cim je dolje nedje pisalo oaza i Sahara, sta tu ima da mi se ne svidja.

Hrvatsku granicu prolazimo najlakse, Adzom je vladala nevjerica sve dok ne stasmo na pis pauzu, sto je bilo na prvom prosirenju.

U 22h nam je kretao prvi trajekt iz Dubrovnika za Bari, (ne kupismo burek, oprali smo ruke)
Silazimo polako ka Dubrovniku, nemamo pojma dje je terminal, ali to je sve tu, vala ako se tu izgubimo, odma da se vratimo kucama : ))

Procedura sa trajektima traje... Sto se pokazalo svuda slicno, prvo kamioni updaju pa tek onda mi



Ali brate mili to traje, traje, traje i traje... Koliko se samo potrosi goriva na ovakav transport, kako se to na kraju isplati, i kako ja narucim nesto sa Aliexpressa i shipping mi je nula! : )) eto tim smo se zanimali dok smo gledali razne tablice, i sofere. Bilo je lijepo opet vidjeti jako dosta CG tablica.

I na kraju upadosmo i mi. Vedza vec iskusni moreplovac, nalazi avio sjedista koja smo uzeli.



Izlazimo vani, gledamo kako se brod udaljava od doka, dok smo mi sve blize Africi...
240€ je karta Dubrovnik - Bari sa avio sjedistima, bez kabine, za kombi i nas dvojicu.

Definitivno se vidi uzbudjenje i neizvjesnost od toga sta nas ceka. Polako stize i jutro, spavanje je bilo skoro pa nemoguce, i dosta hladno, sjajan pocetak avanture bez sale : ))

"Budjenje" u 6:30
Spavanje u avio sjedistima... Moze to mnogo bolje Adria bla bla kako li se zove linija. Za sledeci put, ponijeti cebe sa sobom iz auta. Plovidba prodje mirno, cak sjajno, more kao ulje... Budjenje uz kafu, i sjajan osjecaj onoga sto nas ceka je opet tu.

12. 11. 2018.

Bari nam se primice



Maksima enduro raje (ne vidi se sta pise)



Vedza odmah pali telefon(navigaciju) sa svim mapama za sledecih 13-14 dana, pratimo izlaz iz Barija i picimo za Reggio Calabriu, dje nas ceka sledeci trajek za Sicilju.
Putovanje Azdom mogu vam reci postaje sjajno, imam vremena da brbljam (sto ne radim puno ni cesto), fotografisem (sto ne radim puno ni cesto ) i razgledam predjele kroz koje prolazimo. Temperatura idealna, u majicama kratkih rukava smo, jug Italije jako lijep a vegetacija i dalje zelena kao kod nas s proljeca.



Picimo ka Siciliji, sve prolazi kako treba. Nedje uz more na jugu stajemo da nesto pojedemo jer nijesmo odavno. To mjesto izgleda kao njihovo ljetovaliste i racunamo da ce biti nesto za jelo da valja. Putevi su sjajni i za voznju velikih motora, da ne zaboravim! Stajemo pored nekog restorana i narucujemo neki sendvic, jer nista drugo nije bilo.



Lepinja i mortadela, jednostavno ali svjeze, bar tako izgleda ali sta je tu je, nemamo izbora poslije 2minuta, vilica me toliko boljela koliko sam se mucio da sazvacem tu lepinju, nije ona hrskava stara, nego neka gumena, majko mila, jos to nijesam dozivio Te ja izvadi onu preostali mortadelu, ubaci u Unipromov ljeb sto kupih prije par dana u Nk i najedoh se ko co"jek : ))

Nastavljamo, a i ja nastavljam da se divim ljepoti juga Italije! Stvarno prelijepo, i sto je najbitnije blizu.





Stizemo do Reggio Calabrie, i trazimo da kupimo kartu za trajekt do Sicilije. Nalazim konacno kucicu, jer su neki radovi na putu oko luke i nista od pravila i znakova ne vrijedi. Slijedi sok, karta za trajekt u jednom pravcu je 60€ a Siciliju ne da vidis no bi prackom (veliko-kalibarskom) mogao da je gadjas. Prosto da ne vjerujes, Italija po dobrom starom obicaju kolje sa cijenama, da ne pominjem da je cijiena goriva bila nesto malo manje od 2€ autoputem. Srecom Adzo ima goriva za 1000km.



Ukrcavamo se, dimi nam glava pomalo ali cutimo, shvatamo da je to potpuno legalan reket od nase brace Ndranghete-anaca. Trajekti nas definitivno vise kostaju nego sto smo mislili.

Izlazimo i Mesinu





Lijep grad, i nije se tesko snaci u njemu. Iznenadilo me, sto do sad nijesam vidio nidje, automehanicari imaju radnje u zgradi, ali velicine tipa malog ducana, mozda 20tak m2, bukvalno stane samo jedno auto, i sa strane malo alata, naravno sve je prljavo i masno do zla boga, ali kontam, to je sto je i oni bi voljeli da mogu da imaju vece radionice.



Sledeca stanica je Palermo odakle nam trajek za Tunis krece oko 10h uvece, ali moramo biti 2h ranije. Nastavljamo autoputem, sve tece kako treba, stajemo ponedje na kafu, koja je stvarno dobra. Sicilija, bar autoput je samo kroz tunele, ali ne mozete ni zamisliti koliki broj tunela.

Iii u prvi sumrak stizemo u cuveni Palermo. Sta reci, uh, prvi utisak, paaakaoo ) rotacije su bukvalno svakih 2minuta, haos u saobracaju... Mracne ulice, i kako se primicemo luci, situacija je sve gora ) jedino sto je bar malo vise osvijetljeno. Vidis narod pored obale bjezi, trci, a onda skontas da samo dzogiraju
Dok ovo pisem, na CDM-u izlazi vijest https://www.cdm.me/svijet/evropa/racije ... tota-rine/" onclick="window.open(this.href);return false;

Trebinje - Palermo 750km



Saobracaj u Palermu



I dolazimo do mjesta dje nam je trajekt oko 8h uvece, srecom dolazimo na vrijeme, trajekt ide dalje u 12h uvece. Inace tokom cijelog putovanja imali smo vremena za sve dosta i vrijeme nama ama bas nikakav pritisak nije bilo sto je bilo najbolje od svega! Kakav je to luksuz! : ))



Tu vec karavani i karavni cekaju ulaz u luku i ukrcaj na trajekt



Slijedi mali sok, nikad u zivotu nijesam vidio tako natovarena vozila, mislio sam da je to nemoguce.



Auta bukvalno puna polovne robe, ali puna puna, samo vozac nekako sjedne i to je to. A tek sto se vodi racuna o nosivosti krovnih nocasa racunali smo da ima preko 400kg samo gore na manje vise svakom autu. Nijesmo kontali o cemu se radi, teret je uglavnom polovna roba, tipa sudopera, bicikala, kofera, stolova, stolica, tacnije sta god mozete zamisliti... Jedan detalj koji sam odmah uocio, tablica na jednom autu pisana arapskim pismom Ocigledno smo vec zakoracili u Afriku, neznajuci to, ok, ne geografski ali kulturolosko-civilizacijski da, da definitivno!
I posle ja razmisljam smijem li staviti nosac za sator na krov auta, jer pise nedje da je nosivost 30kg

Jos par zanimljivosti iz Palerma, benzinskih pumpi ima vise nego stanovnika reklo bi se, bukvalno ali stvarno na svakih 500m pumpa. Pa je li moguce da ima toliko glibavog novca da treba toliko tih cuda
Vedza kontatuje da je Palermo pravi GTA grad.
Kako imamo dosta vreemena, preko puta ulaza za trajekt nalazi se mali kafic/restoran, taman da i Adza imamo u vidu. I pravo cudo za Italiju, imaju slobodan wifi (koliko smo smo napredniji od njih)
Tu se javljam ekipi kraj telefona, Viber grupe su zakon.

Pijemo kafu, lagano, i gledamo haos oko nas, kao mala djeca smo, sve nam je zanimljivo na zidu pored kafica, plakat-obavjestenje: za samo 25€ po osobi, kratki kurs kako uspjesno kidnapovati ljude i uspjeti u zivotu. Mozda smo pogrijesili sto to nijesmo naucili ali bice prilike! Naravno nije to bilo, ali je meni tako izgledalo.

Inace dobra stvar, nosio sam sa sobom stalno mali notes sa hemijskom i zapisivao tok misli. Vidim da pored ovih opisa Palerma stoji, izdvojena misao: Ovo je zivot - eto kakav je Palermo. Treba ga vidjeti sigurno, inace u povratku Palermo nam je bio samo takva oaza mira, sredjenosti, bezvbjednosti. Cudo jedno kako covjek uvijek na svijet gleda u sklopu granica svog uma...

- Ovo je bila avantura za koju sa pravom mogu da kazem da je obojici na daleko pomjerila granice komfora i razmisljanja! Ali stvarno daleko bez pretjerivanja.

Nedje oko 22h pocinje da se raja pomjera i to je to, pocnje ukracaj. Prolazimo kapiju luke i ulazimo u prostor dje je policajska i carinska kontrola. Putasetvije se nastavlja i svakim metrom smo blize Africi...

Nemamo pojma kako sta funkcionise ali kapiramo u toku kako ide procedura, Vedza je vec u medjuvremenu iskocio da kupi karte, i primicemo se trajektu. Ostavljamo Adza ispred trajekta kao i ostali i idemo na pasosku kontrolu. Na nekom platou nas jedno 100-200, zanimljivo je bilo gledati vec jedan drugi narod, koji nije bas slican nama.



Zasto sto kazem, prije svega da istaknem da daleko do toga da sam rasista ili slicno, ali kulturoloski sok je bio vise nego ocigledan!!!
Medju 100+ ljudi, ima porodica sa malim djetetom, mozda nekih 4-5 godina ima djecak, koji vec nekih 15 minuta zvizdi pistaljkom, i ne prestaje. Pasoska kontrola, svi su malo nervozni, jer je to mjesto dje ne znas sta te ceka i hoce li te vratiti, a mali ne prestaje. Mozda mi je zvizduk parao glavu i iz razloga sto prethodne noci nijesam imao krsten san. Ali jedno je sigurno, uh kako me nerviralo
No, roditelje to ne stresira, kao ni nikog drugog, sto je bilo zaniljivo... Dijete nastavlja, pada mu pistaljka bar 10x na izuzetno prvljav betonski pod (luka-da imate kompletniju sliku), ali kao da nista nije bilo, podize svih 10x i pravo u usta. Roditelji ne reaguju ni najmanje, a ja samo pratim sta se ovo desava soferi na na nekih 10m dalje piju kafu za ponijeti iz prasticnih casa, i ostavljaju to za sobom na zidu. Naravno, to ovo isto dijete vidi kao izvor radoznalosti, potrci do tamo, uzme jednu casu, pogleda sta je unutra, nagle i pije ostatke... uz nadzor roditelja naravno. Zamisljam imuni sistem dog djeteta i tu otpornost, jer je ocigledno cijelo djetinjstvo provelo u istim uslovima.

Dok sve se ovo desava ispred nasih ociju, sticemo utisak da su ljudi, dobri, prijatni, jasno je da ih velika muka bije kako bi razadili za zivot. Na muku su sigurno i dosli u Italiju, i tu pokusavali da se izbore za koru ljeba, tako da im se mora dosta toga oprostiti. Imali smo priliku da ih osmotrimo, jer je procedura potrajala isto fino, dok na kraju ne odosmo na neki manje zauzet salter, i dobismo pecate. Policajci ne pricaju engleski tako da smo se sporazumijevali na mom losem italijanskom, ali smo uspjeli na kraju. Cak nam pridje i neki inspektor da pita sta vozimo, i dje idemo jer je i on vec bio do pustinje. Mada mi je vise djelovalo da nas ipak testira nego sto on stvarno vozi enduro, kaze ima Yamahu WR450, ko jos ozbiljan vozi tu skalameriju... Ma daj... No cim sam poceo da mu pricam o KTM-u vidio je enduro-zar u mojim ocima i jasno je da nijesmo obicni sverceri

Vjerujte mi na rijec da nije moguce opisati kako smo se osjecali, taj miks uzbudjenja i nepoznanice sta nas ceka. Svaki korak dalje, krenuvsi od ovih redovnih granicnih procedura je novo iskustvo.



Konacno poslije poduze procedure imamo sve pecate i papire i ukrcavamo se na brod.



Ostavismo Adza u utrobi broda i krenusmo ka dijelu za putnike. Vedza je vec znao sta nas ceka, na sta me i pripremao lagano pocevsi od Dubrovnika, ali to nije mogao opisati rijecima koliko god se on trudio.
Ljudi koji svuda spvaju, po hodnicima, holu, ama bas svuda.





Cijena za ovaj trajek sa avio sjedistima je bila 130€
Ali cim smo usli u prostoriju dje je trebalo da provedemo noc, stigao nas je novi hladan tus, tacnije receno bojni gas a smo otvorili vrata...



Tu noc jednstavno nije bilo moguce provesti, stipalo je za oci...

Dok smo vec poprilicno umorni, mahinalno krenuli ka restoranu, razmisljali smo sta dalje, mozda tamo bude bolja situacija.
Restoran koji naravno ne radi u to doba, poprilicno veliki, vec je bio pa skoro pun, nadjosmo prazan sto i pokusasmo tu nekako da se ususkamo... Sad je vec i dosta kasno, 2h uvece, medjutim svijet oko nas zivi kao da je 11h izjutra, jedan sto pored nas jede neku vrlo "smrdljivu" ribu, drugi pored njega skinuo patike, pa skinuo samoljepljive carape, podigao noge i cascka "produkt svog tijela" ono crno, izmedju prstiju treci pored njega pusta jedan te isti video klip koji traje 5 sekundi sa nekim bolesnim smijehom, i to traje vec sigurno 10 minuta, drugi slusa Pera Detlica, mornar trajekta koji svakih 5 minuta ide kroz restorano sa osvjezivacem vazduha i govori glasno mama mia... Ljudi, nervno odjeljenje je sigurno mnogo ljepse mjesto bilo za boravak. Usta Vedza, kaze, moramo vidjeti za kabinu, ovo nije moguce izdrazi. Srecom vraca se brzo sa dobrim vijestima, ima mjesta, spavanje za nas 2 je 60€, u trenutku pomislis da je puno ali samo se okrenes i vidis da je "puno" vrlo relativan pojam : ))
Ustajemo se, napustamo NerNo odjeljenje i sav luksuz kabine nas ceka, krevet i tus... sta vise od zivota da trazis.

hahahaha bravo!!! Jedinstven dozivljaj i bas "socno" opisan

DrMracni wrote: Medju 100+ ljudi, ima porodica sa malim djetetom, mozda nekih 4-5 godina ima djecak, koji vec nekih 15 minuta zvizdi pistaljkom, i ne prestaje. Pasoska kontrola, svi su malo nervozni, jer je to mjesto dje ne znas sta te ceka i hoce li te vratiti, a mali ne prestaje. Mozda mi je zvizduk parao glavu i iz razloga sto prethodne noci nijesam imao krsten san. Ali jedno je sigurno, uh kako me nerviralo
No, roditelje to ne stresira, kao ni nikog drugog, sto je bilo zaniljivo... Dijete nastavlja, pada mu pistaljka bar 10x na izuzetno prvljav betonski pod (luka-da imate kompletniju sliku), ali kao da nista nije bilo, podize svih 10x i pravo u usta. Roditelji ne reaguju ni najmanje, a ja samo pratim sta se ovo desava soferi na na nekih 10m dalje piju kafu za ponijeti iz prasticnih casa, i ostavljaju to za sobom na zidu. Naravno, to ovo isto dijete vidi kao izvor radoznalosti, potrci do tamo, uzme jednu casu, pogleda sta je unutra, nagle i pije ostatke... uz nadzor roditelja naravno. Zamisljam imuni sistem dog djeteta i tu otpornost, jer je ocigledno cijelo djetinjstvo provelo u istim uslovima.

Neženja