Putovali autom od Podgorice za Cetinje Nebojiša
i Slobo. Vozio je Nebojša baš manito, kao da ga je neko ćerao,
pa Slobu u početku ne bješe nešto prijatno, ali stiskao zube i pokrio se
ušima. Kako je Nebojiša vozio sve brže i brže, Slobo se
već neđe na pola puta isprepadao da mu se činjelo da
nema u njega ni kapi krvi. A onda već vidi zlu i goru, pa
će izokola: te kako je to vrlo opasan put... te kako se na njemu mnogo gine...
te da ne treba uludo gubiti glavu...
Ovaj kratko odobrava sve što Slobo kaže, ali ne
da ne smanjuje, no vozi to što auto ima snage.
Slobo sad već vidi i zlu uru, pa će nešto konkretnije:
- Ja ne znam gledaš li ti televiziju, ali skoro da nema
večeri kad na Dnevniku ne jave da je na ovome putu
nekome pukla pogibija!
Pa onda malo kasnije:
- Prije tri – četiri večeri, čuh isto na Dnevniku da je
jedan Podgoričanin poginuo neđe, ođe kod Kokota!
Nebojša ništa ne veli, no šiba li šiba, a Slobo će još
jednom:
- Viđe li, Nebojiša, ti sinoć na Dnevniku, da su juče
baš neđe ovđe oko Meteriza dvojica poginuli?
- Vidio sam! – kroza zube će Nebojiša, a Slobo zaćuta,
ali samo na kratko, pa će iznenada:
- Nebojša, a možeš li još malo brže!?
- A što!? – iznenađeno će on.
- Da prispijemo doveče za Dnevnik!? – veli Slobo.
