dok smo trazili neki novi put, kroz misli mi se vrzmalo pitanje sto me neko pitao prije mjesec dva, "da li si se ikad izgubio?" bio sam manje vise zatecen, vrlo vjerovatno zbog toga sto i krenemo bez nekog cilja pa dje zavrsimo... to se uvijek pokazala kao prava formula za otkrivanje novih puteva.
tako je bilo i ovoga puta








velika je steta sto se na kameri ne moze vidjeti ljepota zbog kise i loseg vremena ali svaki trenutak je bio za pamcenje... dok smo isli ovim putem nijesam prestajao da se odusevljavam putem i prirodom... samo mi je u mislima bilo kako ce ovo biti novi put do kapetanovog

ali kao sto to cesto biva, "kad ono medjutim" put nas je doveo do jedne kuce i bilo je "dalje neces moci"

baba:
"odakle ovi odje i sta me ovo ovaj vanzemalja pita"

djed:
"imaju li rakija, vala boze, dje mi je puska"



ja:
"ovolikog zeca sam vidio"



razgovor-dovikivanje je bilo sledece:

mi:
"ima li ovuda dalje puta"

ceskanje po glavi daje jasan odgovor



hvala vam doci cemo na rakiju kad ugrije malo sunce

idemo dalje, bilo je jos nekih raskrnica koje je trebalo ispitati. srecom vrijeme je bilo sjajno.





opet nadjosmo neki slijepi put. Mikeli (neustrasivi-zec) je pripitomio Sarplaninca



nijesam siguran da li ovi ljudi znaju koliko su srecni sto na ovakvim mjestima imaju kuce/vikendice... kakav raj... inace kod babe i djeda, bio je solarni panel

dobijamo informacije da ima jedan put ali da tuda ne mozemo jer samo kamioni idu za drva i jako je lose
sve lampice se pale za "sreca, sreca, radost"



rekoh li da je vrijeme bilo prelijepo?



a onda igranka pocinje, kao sto nas i upozorise mjestani.
kakva voznja, kakav teren, gusta suma sa dosta lisca i dosta vode....



Proper f*ck

ali zanimljivo je kako na fotografijama sve ovo izgleda poptuno bezopasno i prohodno





zurka je uveliko pocela...

po ko zna koji put sretamo ovakva plava cudovista i po ko zna koji put divim se kuda se ovi kamioni voze, ne znam kako je to uopste moguce... bas mi nije jasno, vjerovatno je dosta alkohola u pitanju salim se naravno, ali ovi ljudi zaista zarade svaki euro...







put je tako los da jednostavno moras sto brze da ides da bi neki zakoni fizike funkcionisali... u takvim trenucima se desavaju i brze odluke dje skrenuti



reklo bi se da je ravno???

evo dje je Jovan sa motorom od 260kila i bez krampona izletio....



i zakocio!
a onda gur gur





hard enduro na svaki nacin...

intezitet fotografija je proporcijalan intezitetu adrenalina

IF=IA





koliko je samo snikersa proteklo venama...



jedna grupna poslije teskog drustveno korisnog rada...

izlazimo iz prave ludnice i nastavljamo dalje. inace samo da kazem da je ekipa bila prava, apsolutna zeljna ovakve avanture. siguran sam da je svakom osmjeh bio ispod kacige (kad se malo dodje sebi)



sad je vec trenutak bio da se trazi skloniste da mozemo pojesti na miru zasluzenu Čoku

izlazimo na Bare Bojovica i trazimo makar i malo krova nad kacigom
i uspjeli smo











Bogata trpeza... Inace imali smo srece da nabasamo na vikendicu u kojoj boravi porodica Dzoganovic. od srca im hvala... prvo su nas ugostili, a onda pocastili jabukom (rakija, strasno dobra rakija) Mikelijeva prva??