Kesha wrote:Oćete li raznosit po Londonu i Vašingtonu?

Vazda.
Ali od sad na mome KLE 500

Bravo, pa sledeći put nešto slično sa KLE. Usput, ako saznaš gdje ima da se nabavi očuvan KLE kao tvoj javljaj

Kobra-senior wrote:Bravo, pa sledeći put nešto slično sa KLE. Usput, ako saznaš gdje ima da se nabavi očuvan KLE kao tvoj javljaj

mobile.de

odlično ti je ovo! piši samo!
i mene je iznedilo koliko su ti gradovi "mladi".

odlično!!! samo me ubiše ovolike pauze

fat boy wrote:odlično!!! samo me ubiše ovolike pauze

još u tvojim godinama.............

mislis ..... najboljim

Irkutsk-Bajkalsk ( Bajkalsko jezero)- Ulan Ude (459km)

Na nekoliko kilometara od grad Irkutska u pravcu Bajkalskog jezera smo prespavali.

11.08

Već od Irkutska počinje da se nazire uticaj Budizma i Mongolske kulture. Na mnogim drvećima smo gledali, u raznim bojama tkaninu (vrpce, komade odjeće) zavezane na granama.
U kasnijem razgovoru sa ljudima došli smo do saznanja da su to za njih magična mjesta i sveto drveće.

Od Irkutska do Bajkalskog jezera tačnije do mjesta Baykalsk (140km), morali smo preći preko jedne planine. Put asfaltni, odličan kao PG-NK.

Oko 10h stižemo u Varošicu Bajkalsk na samome jezeru.

Na nekoliko kilometara od nje pošto su cijelom dužinom jezera ljetovališta, svraćemo u prvo.

Isto se zove Bajkal.


Bajkalsko jezero.


Najveći rezervoar pitke vode na svijetu. Najdublje jezero na svijetu. Jedino jezero u kojem žive Foke. Jezero prepuno ribom. Jezero tako kristalne i čiste vode kakvu nikada do sad nisam vidio.

Ostajemo na jezeru i u odmaralištu naredna 2 h.

Oko 13.00 krećemo ka Ulan–Ude ( kakvo magično ime za grad ).

Na putu uz jezero ( vozi se cijelo vrijeme oko jezera) smo primjetili žene pod suncobranima kako prodaju nešto a pored njih šporet (ručna naprava) od metalne bačve (dimi).

Dezi reče ajmo na klasove i složišh se odmah ( gladni smo već bili, podne je). Kad ono.

Omulj.


Najljepša suva riba koju sam pojeo u životu. Za 2€ kupili smo po dvije, sigurno je bilo pola kg.

Te divne žene koje su prodavale i tako se glasno i prijateljski smješile, su u stvari imale mini sušaru na licu mjesta. Šporet je imao ulaganje za drva a iznad komoru punu dima u kojoj su na štapićima sušile svježu ribu,skroz isto kao kod kazana za rakiju samo nije unutra trop već dim i riba i na vrhu mali dimnjak.

Uz jezero vodi put sa koga cijelo vrijeme puca pogled na Bajkalsko.

U ovom dijelu puta ima i makadamskih dionica.



Ulan Ude (400.000)


Stižemo u 17:00

Osnovali su ga Ruski Kozaci 1666 god.

U gradu živi dosta ako ne 50% ljudi Mongolskog porijekla. Ovo je jedan od najopuštenijih gradova u kojem smo bili. Ljudi su tako veseli I nasmijani, da je to tako pozitivno uticalo na nas dvojicu. Ovdje je omladina obučena moderno, dobru muziku slušaju čak je I na samom trgu na razglasu pičio Pop 80 (Eneglezi).


Uticaj Budizma i Ruske kulture je ovdje stvorio jednu pozitivnu simbiozu života, iz koje mi se nije išlo. Ne umijem da opišem bez da je u vazduhu, ljudima, gradu bila pozitiva .

Smještamo se van grada i 21:00 spavanje


Ovdje smo

12.08

Ulan Ude-Čita (579km)

Budimo se u 6:00, kuvamo kafu i odmah krećemo


Na kon nekoliko kilometara put nas vodi na brdo odakle se vidi cijela dolina i sliv rijeke Uda.

Pogled je nevjerovatan. Tu na samom brdu opet Budizam, sloboda i osmjeh.

Dan je bio kišovit, još dok smo napuštali grad Ulan Ude počela je kiša koja je samo nastavila da pada tokom cijelog dana. A naš šator je sve izdržao (kako da ne budeš ponosan na kuću koja te čuva).



Usput smo sreli i troje holanđana na motoru( dva muškarca i jedna žena). Oni svake godine idu i samo idu sve dalje i dalje. Ovo je 7 godina za redom da voze i sad su odlučili do Mongolije i Vladivostoka da stignu.

Slučajan susret sa holanđanima kod mene je probudio ideju.

Rađa se misao i sve veća želja kako koji dan prolazi. Hoću da vozim motor, hoću da sve ovo vidim drugačije. U jednom momentu Deziju govorim, “ moje sledeće putovanje će biti na motoru”. Međutim, nakon povratka, kupovine motora, pređenih 10.000km na mome KLE-u, ja više ne želim nikada da putujem kolima ( ali moram poneki put, što kraće može).



Čita ( 300.000), osnovan 1653 god

Stižemo oko 17:00



U nedelju: grad Čita, Čita –Birobidžan-Habarvosk (2000km ) najnenaseljeniji dio puta, spasile nas rezerve goriva u gepeku

Svak čast Stefane. Definitivno si zaražen virusom putovanja, a u kombinaciji sa virusom motora to je neizliječiva bolest zavisnosti sa kojom se može lijepo živjeti, samo je potrebno povremenim dozama putovanja smirivati apstinencijalnu krizu, pogotovo ovu koju izaziva virus motora. Tokom života biće situacija gdje će iz raznih razloga: poslovnih, porodičnih, zdravstvenih, uslijed loših vremenskih uslova i ko zna kojih još, postojati i duži periodi apstinencije, ali nema zavaravanja, virus ostaje tu i tjera te da planiraš i iščekuješ kad ćeš ponovo spakovati prtljag i krenuti na put. Kad se to desi sve se zaboravlja, komplikacije koje je izazvao virus nestaju i kao nov si. Još puno sretnih kilometara - naročito na motoru!

Samo naprijed,cekam nastavak