Čita je kao i većina Ruskih gradova jako lijepa.
Za razliku od Ulan Ude ovdje nije bilo tog optimizma u vazduhu već nasuprot tome. Ljudi su bili jako ćutljivi, i činilo mi se kao da je vladala jedna opšta vidljiva nota depresije ( mislim da je ovo zbog dugih i hladnih zima). Na cijeloj teritoriji Rusije poslije Moskve ta depresija se mogla primjetiti. Ti ljudi u surovom iako veoma lijepom Sibiru imaju svega 4 mjeseca toplih i vedrih dana, 8 mjeseci je zima.
Posjetili smo Budistički hram.
Ni Dezi ni ja nikad nismo bili u nekom Budističkom svetilištu prije.
U okviru svetilišta, samo svetilište ima i jednu mobilnu kuhinju gdje prave hranu sa tog područja. Ona je veoma ukusna i jeftina. Nas dvojica smo ručali za 1€.
Napustili smo Čitu u 20:00 i odmah poslije nekoliko kilometara razapeli šator i otišli na spavanje.
Sve crne tačkice su komarci.
13.08 -15.08
Budimo se, kafa i odmah krećemo.
Nalazili smo se na dionici puta koja je najnenaseljenija na čitavom našem putu. Trebalo je proći tih 2000km što prije a kako ništa drugo nismo znali ili smo imali malo prikupljenih informacija , u nama je to probudilo želju da se što prije suočimo sa izazovom i najtežom dionicom cijelog puta.
2010 godine kad sam trebao da krenem prvi put, ova dionica nije bila asfaltirana. Sad nakon 6 godina imali smo samo 100km makadama, ostalo je sve bilo asfaltirano.
Put iako asfaltiran prije par godina, bio je u katastrofalnom stanju. Dionice 3 puta po 500 km, sa million rupa. Kao da je neko bacao ogromne olovne klikere sneba i pravio ogromne rupe do 40 cm dubine u asfaltu.Bukvalno obje trake asfalta rafalno izrešetane. 2 trake ali za nas je to bila sve 1 traka. Samo smo gledali kuda je moguće proći na 4 točka. Kretanje u obje trake nam je bilo omogućeno činjenicom- za 3 dana puta i pređenih 2000km. sreli smo 50-tak vozila.
Ovo je takođe bio i najhladniji dio našeg puta. Dok je dnevna temperature bila u Podgorici 40c ovdje je bila 20c. Noć u Podgorici 30c ovdje 0c.
Sve 3 noći pošto smo imali vreće koje su komforne do 10c, spavali smo u njima komplet obučeni . Čak smo morali i da se u šatoru primaknem jedan drugom da bi se bolje ugrijali.
Benzinske pumpe se srijeću na svakih 300, 350, 400 km-nema pravila. Jedno je zajedničko da nisu na samom putu već po 300 metara do 1 km udaljene od puta. Takođe saobraćajna signalizacija je veoma slaba i mora se dobro obratiti pažnja (mislim da se samo jednom pojavi znak sa oznakom pumpe, neposredno pred skretanje do pumpe). Veliku pomoć nam je odigrala “I-go” mapa koja je bila instalirana na našem tabletu Tesla ( naša navigacija za kola). Na njoj su se mogle vidjeti ikonice pumpi kako bi se približavali istima i naći većina ali ne sve Pumpe.
Ovakvo činjenično stanje je prouzrokovalo da već prvog dana propustimo sve pumpe. Da drugog dana uspemo rezervu iz gepeka i tek drugi dan oko 12:00 nađemo prvu pumpu.
Bez naselja ali sa pravom istinskom divljom ljepotom koju riječi ne mogu opisati već samo približiti a opet to nije dovoljno.
Pred sumrak ispred kola nam je iskočio toliko veliki Jelen, da nisam ukočio neznam dali bi pretekli. Veličine jednog rasnog konja.
Tokom čitave dionice smo jeli sibirsku borovnicu gdje god smo stali, brali Lisičarku i Vrganj (pečurke).
Rusi, podsjetilo me na djetinjstvo u Gornjem Polju-Nikšić, cijelo vrijeme našeg putovanja u velikom broju beru plodove prirode (pečurke, borovnice, maline , kupine..), sakupljaju čaj ( lipov, razne trave), bave se ribolovom i lovom . Na isti način smo mi u Nikšićkom kraju išli u Lipu, brali maline, kupine, glog, divlji lješnik, koprivu, čaj, drenjinu, lov i ribolov….(Rijeka Zeta, Viroštak, Sjenokosi, Duga, Njegoš, Golija, Vojnik, Studeno… )
Tu se vidi velika sličnost između njih i nas kao jedne grupe naroda koja se zove Sloveni.
Dok sam živio u Londonu imao sam prilike da upoznam mnogo nacija. Većina njih ( 80%) kad bi me pitala odakle sam i mojeg odgovora Montenegro. Nisu znali za nas, a ako su i čuli za Montenegro mislili su da je Montenegro u Južnoj Americi, Španiji ili Italiji (jedna italijanka me čak pitala jesmo li cigani, na šta sam joj odgovori “pogledaj sebe tako crnu i malu i debelu , bilo je jos puno i i i i i i, ipak je žena”).
U Rusiji, od Sočija preko Moskve do Vladivostoka svi znaju ko je Crna Gora, đe je Crna Gora i da je Crna Gora – Brat (ovo, obični Rusi kažu).
Birobiđžan (74.000)
Osnovan 1931. Glavni grad je Jevrejske autonomne oblasti u kojoj danas nema Jevreja.
Ovo je prvi Grad poslije 1935km. Stigli smo pred noć 15.08.
Kako smo bili 3 dana bez neta, odmah smo otišli u prvi lokal na piće kako bi smo se nakačili na WI-fi i javili porodicama.
Za ovj grad nemam apsolutno nikakvo mišljenje poslije Ljepote koju smo upoznali predhodna 3 dana, sem, da nam u lokalu nisu dali da se prikačimo na Wi-fi dok ne platimo piće ( Pravi su Jevreji
).Sledeće nedelje (ili prvi slobodan dan).
Habarovsk-Vladivostok (760km)
Prvi cilj je ostvaren.
