Grad Čita, Čita –Birobidžan-Habarvosk (2000km )

Čita je kao i većina Ruskih gradova jako lijepa.

Za razliku od Ulan Ude ovdje nije bilo tog optimizma u vazduhu već nasuprot tome. Ljudi su bili jako ćutljivi, i činilo mi se kao da je vladala jedna opšta vidljiva nota depresije ( mislim da je ovo zbog dugih i hladnih zima). Na cijeloj teritoriji Rusije poslije Moskve ta depresija se mogla primjetiti. Ti ljudi u surovom iako veoma lijepom Sibiru imaju svega 4 mjeseca toplih i vedrih dana, 8 mjeseci je zima.

Posjetili smo Budistički hram.

Ni Dezi ni ja nikad nismo bili u nekom Budističkom svetilištu prije.

U okviru svetilišta, samo svetilište ima i jednu mobilnu kuhinju gdje prave hranu sa tog područja. Ona je veoma ukusna i jeftina. Nas dvojica smo ručali za 1€.

Napustili smo Čitu u 20:00 i odmah poslije nekoliko kilometara razapeli šator i otišli na spavanje.

Sve crne tačkice su komarci.



13.08 -15.08

Budimo se, kafa i odmah krećemo.



Nalazili smo se na dionici puta koja je najnenaseljenija na čitavom našem putu. Trebalo je proći tih 2000km što prije a kako ništa drugo nismo znali ili smo imali malo prikupljenih informacija , u nama je to probudilo želju da se što prije suočimo sa izazovom i najtežom dionicom cijelog puta.

2010 godine kad sam trebao da krenem prvi put, ova dionica nije bila asfaltirana. Sad nakon 6 godina imali smo samo 100km makadama, ostalo je sve bilo asfaltirano.

Put iako asfaltiran prije par godina, bio je u katastrofalnom stanju. Dionice 3 puta po 500 km, sa million rupa. Kao da je neko bacao ogromne olovne klikere sneba i pravio ogromne rupe do 40 cm dubine u asfaltu.Bukvalno obje trake asfalta rafalno izrešetane. 2 trake ali za nas je to bila sve 1 traka. Samo smo gledali kuda je moguće proći na 4 točka. Kretanje u obje trake nam je bilo omogućeno činjenicom- za 3 dana puta i pređenih 2000km. sreli smo 50-tak vozila.

Ovo je takođe bio i najhladniji dio našeg puta. Dok je dnevna temperature bila u Podgorici 40c ovdje je bila 20c. Noć u Podgorici 30c ovdje 0c.

Sve 3 noći pošto smo imali vreće koje su komforne do 10c, spavali smo u njima komplet obučeni . Čak smo morali i da se u šatoru primaknem jedan drugom da bi se bolje ugrijali.

Benzinske pumpe se srijeću na svakih 300, 350, 400 km-nema pravila. Jedno je zajedničko da nisu na samom putu već po 300 metara do 1 km udaljene od puta. Takođe saobraćajna signalizacija je veoma slaba i mora se dobro obratiti pažnja (mislim da se samo jednom pojavi znak sa oznakom pumpe, neposredno pred skretanje do pumpe). Veliku pomoć nam je odigrala “I-go” mapa koja je bila instalirana na našem tabletu Tesla ( naša navigacija za kola). Na njoj su se mogle vidjeti ikonice pumpi kako bi se približavali istima i naći većina ali ne sve Pumpe.

Ovakvo činjenično stanje je prouzrokovalo da već prvog dana propustimo sve pumpe. Da drugog dana uspemo rezervu iz gepeka i tek drugi dan oko 12:00 nađemo prvu pumpu.

Bez naselja ali sa pravom istinskom divljom ljepotom koju riječi ne mogu opisati već samo približiti a opet to nije dovoljno.

Pred sumrak ispred kola nam je iskočio toliko veliki Jelen, da nisam ukočio neznam dali bi pretekli. Veličine jednog rasnog konja.

Tokom čitave dionice smo jeli sibirsku borovnicu gdje god smo stali, brali Lisičarku i Vrganj (pečurke).

Rusi, podsjetilo me na djetinjstvo u Gornjem Polju-Nikšić, cijelo vrijeme našeg putovanja u velikom broju beru plodove prirode (pečurke, borovnice, maline , kupine..), sakupljaju čaj ( lipov, razne trave), bave se ribolovom i lovom . Na isti način smo mi u Nikšićkom kraju išli u Lipu, brali maline, kupine, glog, divlji lješnik, koprivu, čaj, drenjinu, lov i ribolov….(Rijeka Zeta, Viroštak, Sjenokosi, Duga, Njegoš, Golija, Vojnik, Studeno… )

Tu se vidi velika sličnost između njih i nas kao jedne grupe naroda koja se zove Sloveni.

Dok sam živio u Londonu imao sam prilike da upoznam mnogo nacija. Većina njih ( 80%) kad bi me pitala odakle sam i mojeg odgovora Montenegro. Nisu znali za nas, a ako su i čuli za Montenegro mislili su da je Montenegro u Južnoj Americi, Španiji ili Italiji (jedna italijanka me čak pitala jesmo li cigani, na šta sam joj odgovori “pogledaj sebe tako crnu i malu i debelu , bilo je jos puno i i i i i i, ipak je žena”).

U Rusiji, od Sočija preko Moskve do Vladivostoka svi znaju ko je Crna Gora, đe je Crna Gora i da je Crna Gora – Brat (ovo, obični Rusi kažu).

Birobiđžan (74.000)

Osnovan 1931. Glavni grad je Jevrejske autonomne oblasti u kojoj danas nema Jevreja.

Ovo je prvi Grad poslije 1935km. Stigli smo pred noć 15.08.

Kako smo bili 3 dana bez neta, odmah smo otišli u prvi lokal na piće kako bi smo se nakačili na WI-fi i javili porodicama.

Za ovj grad nemam apsolutno nikakvo mišljenje poslije Ljepote koju smo upoznali predhodna 3 dana, sem, da nam u lokalu nisu dali da se prikačimo na Wi-fi dok ne platimo piće ( Pravi su Jevreji ).



Sledeće nedelje (ili prvi slobodan dan).

Habarovsk-Vladivostok (760km)

Prvi cilj je ostvaren.

Kobra-senior wrote:Svak čast Stefane. Definitivno si zaražen virusom putovanja, a u kombinaciji sa virusom motora to je neizliječiva bolest zavisnosti sa kojom se može lijepo živjeti, samo je potrebno povremenim dozama putovanja smirivati apstinencijalnu krizu, pogotovo ovu koju izaziva virus motora. Tokom života biće situacija gdje će iz raznih razloga: poslovnih, porodičnih, zdravstvenih, uslijed loših vremenskih uslova i ko zna kojih još, postojati i duži periodi apstinencije, ali nema zavaravanja, virus ostaje tu i tjera te da planiraš i iščekuješ kad ćeš ponovo spakovati prtljag i krenuti na put. Kad se to desi sve se zaboravlja, komplikacije koje je izazvao virus nestaju i kao nov si. Još puno sretnih kilometara - naročito na motoru!

Hvala Kobra.
Nastaviću da putujem

A kako junaci, kako??? Dok sam imao dvicu posle 300km puta sa njom mi je trebalo Igalo da rehabilitujem ledja i dupe....

Birobidzan –Habarovsk-Vladivostok



U Birobidzan smo stigli oko 15:00. Zadržali smo se nekih sat vremena i krenuli ka Habarovsku koji je udaljen 190km.

U Habarovsk (osnovan 1858g, 570.000 stanovnika) se nismo zadržavali jer smo došli u sami sumrak. Prošli smo ga i nakon nekoliko kilometara našli jedno brdo u čijoj smo šumi i spavali.



Nikad nisam više vidio saobraćajnih nezgoda, kao što sam u Rusiji.

Sporo voziš brzo dođeš a cio život je pred tobom, brzo voziš-ne dođeš.

16.08

Budimo se a zora.

Obavezna kafa (turska) sa našeg kuvala i krećemo da stignemo u Vladivostok.

Predjeli od Habarovska do Vladivostoka su uglavnnom ravničarski, sa blagim brežuljcima. Lipe su prisutne i u ovom dijelu Rusije. Put je odličan za sva vozila.

Najzanimljiviji dio sa ove dionice je bila velika oluja. Oluja, tajfun, monsun, što god da je bilo, bilo je toliko jako kako nikada prije nismo imali prilike da doživimo.

Mi moramo proć!

Oluja je trajala 60km ili nekih sat vremena. Jak vjetar orkanski sa gradom, pa kišom, pa samo vjetar, pa magla...

Toliko je bila jaka da je kidala na pola električne stubove visokog napona. Drveće se presavijalo na pola, kao visoka trava na visoravni koju valja malo jači vjetar.

Sva su kola stala niko se nije kretao sem hrabrih.

U glavi mi je bio junak Sava i samo jedno , jedan poklič. Vozeći kroz oluju, okrenuh se ka Deziju i rekoh mu sav uzbuđen glasno „mi moramo proć“.

I prošli smo. (par hrabrih i mi, milina)

Vladivostok (1859g, 670.000 stanovnika) 16:00h

Stigli smo u 16:00h i prvi cilj je ostvaren. Srećni smo, ne vjerujemo na trenutak da smo to mi i da smo u Vladivostoku.

Kačimo se na prvi Wifi, javljamo se porodicama.

U cijeloj Rusiji na svakom mjestu je Wifi, gdje god se stane.

Našli smo odmah Hostel u kojem ćemo ostati naredna 4 dana.

Vladivostok zovu, istočni Sanfrancisko. Sav je brdovit ( gore dolje). Grad je sam po sebi prelijep. Grad luka. Do 1989 je bi zabranjeni grad (vojni grad) u Rusiji( i još nekoliko ruskih gradova). Do raspada sovjetskih republika samo vojnici, oficiri i njihove porodice imali su mogućnost da borave u njemu.

Parvin.

Cura, Britanka – pakistanskog porijekla. 4 dana u Vladivostoku su nam bila obilježena njome i samim Vladivostokom. Nekako u isto vrijeme smo stigli i ona i mi. Sreli smo se na recepciji bukirajući smještaj , opet istovremeno.

Parvin je stigla Transibirskom željeznicom. Putovala je 7 ili 10 dana (nisam siguran).

Naredna 4 dana smo nas troje istraživali skupa Vladivostok, družeći se kao da se dugo znamo ( HVALA PUNO PARVIN ).

Upravo od nje sam i saznao za Horizonsunlimited.

Taj njen engleski akcenat me vratio u lijepo vrijeme koje sam proveo u Londonu.

Za Engleze obično kažu na našim prostorima da su zatvoreni, čudni, drugačiji. Čak postoji i uzrečica „pravi se Englez“.

O Englezima, mogu da pričam masu, i to je sve pozitivno. Englezi su dobri ljudi. Ne diraju te, jesu drugačiji, jedan veoma moralan i pošten narod ( ograđujem se za vladu Engleske i zvaničnu politiku Engleske).

Tokom mojih putovanja i života, 3 naroda koja su se meni jako svidjela pa i neđe dosta bliska su: Englezi, Njemci i Rusi. Opet moram se uvijek ograditi i reći da je ovo samo moje lično mišljenje i ničije drugo.

U Vladivostoku nam je sinula ideja da se vratimo nazad preko Kine-Mongolije i uđemo u Rusiju ponovo kod Ulan-Ude.

Već sjutradan smo otišli do Kineskog konzulata u Vladivostoku, koji radi samo Utorkom i Četvrtkom. Kako je bila Srijeda, vratili smo se u Četvrtak. Nakon čekanja od 2 h i našeg prijema od strane konzulata, odlučili smo ipak da se vratimo do Ufe 7688km a odatle ka Sočiju, istim putem kuda smo i došli-pravac Sibir.

U Kineskom Konzulatu naišli smo na dvije prepreke

1. Vizu smo trebali da čekamo do sledećeg Četvrtka. Nismo imali vremena ( moramo nazad)

2. Veoma je komplikovano bilo da uđemo kolima u Kinu ( mislim da nam je trebao Carnet de Passages en Douane i dobili bi smo prinudno vodiča, tokom cijelog puta kroz Kinu).



Sibir je toliko lijep da smo jedva čekali da se vratimo, istim putem i osjetimo svu tu divljinu, prirodu opet i iznova. Mogli smo tako 100 puta istim putevima proći kroz Sibir i uvjek ćete čuti obojicu „ idemo kroz Sibir“.



Od Podgorice do Vladivostoka smo prešli Golfom II, 1.6D 12.500km ili 21 dan putovanja ( toliko nam je trebalo, može i brže ali toplo preporučujem sporije i uživajte više a manje žurite).



Prvi cilj je ostvaren, stigli smo u Vladivostok .

Drugi cilj, treba da se vratimo kući al ne vraće nam se još .

19.08 -23.08

Nakon povratka iz konzulata, opraštamo se sa Parvin. Ona je otišla feribotom do Južne Koreje, a odatle za Japan. Mi smo se spakovali i krenuli istim putem nazad.

U Habarovsk (osnovan 1858g, 570.000 stanovnika) pošto smo ga prošli put prošli, svratismo.


Kao i svi ruski gradovi-jako lijep.

Slomljene i povijene Breze, od oluje u koju smo bili upali prije 4-5 dana.


Nakon Habarovska napravili smo prvi mali servis na cijelom putu(ulje i filteri).



Prvi servis je urađen na 13250km. Golf ništa nije pokazao, iako smo trebali da mu radimo servise na 5-6000km.


Dionica od Habarovska do Krasnojarska je 4150km . Koju smo prešli za 4 dana vožnje.

Neka govore slike.




Tokom cijelog puta ka Vladivostoku išli smo pravo ka Suncu. Naočare za sunce, kapa… su nas spasili. Tokom cijelog povratka Sunce nas je bilo od pozadio.

pusti ti cvijece i zamjene ulja ja jos cekam informacije o sasljicima ?

sparco wrote:pusti ti cvijece i zamjene ulja ja jos cekam informacije o sasljicima ?

Šašljik ili ražnjić im je odličan.
Tokom cijelog puta, samo smo ga jednom jeli.

Pošto izgleda da ovo pisanje o Dezijevom i mojem putovanje neću završiti kako sam krenuo. Završiću ga sa ovim postom.
Nadam se da sam bar malo približio i bar nekoga podstakao da razmišlja o nekim dalekim zemljama, ljudima, prirodi...

Vratili smo se preko Ufe -Volgograda do Sočija ali pošto nije bilo više feribota za Trabzon, promijenili smo putanju koja nas je vodila preko Vladikavkaza, Gruzije, sjeverne Turske(obalom crnog mora). Grčke, Makedonije i Albanije da bi smo stigli u sam sumrak 11.09.2016 u Podgoricu.

Za ovaj dio mi je ostao upečatljiv susret sa autostoperom (rusem) kojeg smo primili u blizini Irkustka i njegovom društvu do Ufe.
Bratu našem Alexeju Arhapkinu iz Volgograda koji nam je ispravio limariju na kolima( imali smo manji udes) i bio naš domaćin( krstarenje volgom,ručak, čaj, pokloni...).
Vidvarenje(zabrana od 5 godina ulaska u Rusiju, zbog prekoračenja. Ostali smo 35 dana a viza je na 30 dana. Ali čim mi je skinu vraćam se Rusiji-Magadan).
Istanbul koji me stalno zove sebi.
Emocije koje su nastale prilikom susreta sa porodicom.

Hvala svima koi su sve ovo čitali i pratili i želim im sve najbolje u životu, čineći sebi prvo sve, tako ćete biti bolji i svima nama.
Stefan Vujović.

Šteta što se ovako naglo završi ovaj putopis jer sam uživao u svakom postu i slici, ali ja sam poslednji koji ti zbog toga može prebacivati jer se nikad nijesam nakanio da napišem ni jednu riječ sa nekog svog puta. Zato, hvala na trudu i nadam se da ćeš naći malo volje i vremena da sa nama podijeliš i utiske sa ovog najnovijeg putešestvija.

ramaro wrote:Šteta što se ovako naglo završi ovaj putopis jer sam uživao u svakom postu i slici, ali ja sam poslednji koji ti zbog toga može prebacivati jer se nikad nijesam nakanio da napišem ni jednu riječ sa nekog svog puta. Zato, hvala na trudu i nadam se da ćeš naći malo volje i vremena da sa nama podijeliš i utiske sa ovog najnovijeg putešestvija.

Ramaro, vjerovatno cu se vratiti ovom putopisu i zavrsiti ga, jer i cio povratak koji sam u par rijeci sabio je bio fantastican i isto tako dobar kao do sad.
Najnoviji put, da pisacu cim nadjem vremena