Mislim da sam u toku snimanja preko mosta presao vise nego sto sam u svim momentima mog predhodnog zivota zajedno.
Te, vozi u grupi, te vozi dignutih ruku, te vozi polako, te vozi brzo...
Posto smo vec citav dan snimali zabarovljamo fotoaparat da se uslikamo na ovoj lokaciji kako treba
Ipak imaju neke fotke...
Oko 19 casova zavrsava se snimanje. Ovoga puta ruta za povratak je drugacija, idemo kanjonom Tare do Mojkovca,
potom na Kolasin, kanjonom Morace do Podgorice, pa na primorije (neki ostaju u PG)
Ana vozi ispred mene, drmandic ispred Ane, i mi smo krenuli ranije jer ona ne smije da forsira.
Ako nas ostatak ekipe ne stigne cekamo se na bezinskoj pumpi ispred Kolasina.
Naravno da racunam da ce nas ostatak ekipe mnogo prije stici.
Ulazak u lijevu blagu krivinu, tunel u istoj, krivina se zatvara i na izlazu iz tunela rizla...
Prodjosmo nekako, iako je bilo... uh... idemo dalje. Mojkovac, nema ekipe, stajemo na recenoj pumpi, dolivamo goriva, pijemo sok...
Dolazi ostatak ekipe, medjutim fale dvojica. Gdje su? Jedan je pao, i to na izlazu iz goreopisanog tunela.
kako je prosao? Odlicno, oprema je odradila svoje (pogotovo jakna).
Nastavljamo put dalje da nas mrak ne uhvati u kanjonu (narocito zbog Ane).
Ipak nas hvata mrak u kanjonu, Ana vozi lagano, ne smije da pretice (sto je i razumljivo, pogotovo kada je cula da je jedan od nas pao).
Stizemo do Podgorice i tu cekamo ovu dvojicu koji su zaostali. Poslije toga sleduje rutinska voznja PG - primorije odvozena bezbroj puta.
Kuci stizem oko ponoci, na brocajniku dodato novih 650 km napravljenih po zadatku

no, nije mi bilo tesko...
brum brum brm brm brrrrrrrrrrrrrm.... i kez od uva do uva