Grčka...
Posted: 17 Mar 2009 18:37
Oktobarske kiše i ružno vrijeme uvijek me podsjete na putovanje u Grčku. Složićete se da nije idealno vezivati kišu i putovanje motorom, ali sve to ide u rok službe. Išli smo sa četiri motora i jednim kolima, a ukupno nas je bilo sedmoro. Najvazniji član ove ekspedicije je bila Mira, koja nam je omogućila da u njeno i Goranovo auto stavimo višak stvari, a u Solunu su nas dočekali, ugostili i čašćavali njena sestra i zet. Hvala im još jednom na svemu.
Evo malo detaljnijeg opisa puta uz par fotografija:
30. 09.
Krenuli smo iz Bara oko 8.30h. Posto je cijelu noc padala kiša, znali smo što nas očekuje.
Ali, dogovor je već ranije postignut, tako da se i nismo mnogo dvoumili. Do granice sa Albanijom samo je lagano padala, a onda kao da nas je neko iz kofe polivao. Stali smo na par mjesta da promijenimo nešto od odjeće koja je bila mokra, i nastavljali dalje. Najgore je bilo što su sve kacige bile mokre iznutra, naime, voda se toliko slivala po rubovima da su svi sundjeri po ivicama samo kupili vodu unutra. Imali smo i potkape koje su vodootporne u donjem dijelu, ali ni to nije pomagalo, jer je voda ulazila i izmedju vizira i kacige...
Po takvom vremenu smo stigli do Makedonije, gdje je kiša skoro prestala. Zaustavili smo se u Ohridu, gdje smo i ručali u nekom italijanskom restoranu. Za nas sedmoro, hrana i piće su bili 102 eura. Nije bilo štednje, već smo svi naručivali koliko smo htjeli. Bilo je i vina i piva. Za to vrijeme kiša je potpuno prestala. Nadali smo se da konačno možemo malo po suvome da vozimo, ali, koliko smo sjeli na motore, kiša je ponovo počela da lije. Ovog puta smo išli preko prevoja Bukovo koji je na 1200 metara nadmorske visine i temperatura se spustila na svega 10 stepeni. Kiša nas je pratila sve do pred sami Solun, gdje smo stigli oko 23.30h.
Ukupno od Bara do Soluna smo prešli 600 kilometara. Put kroz Albaniju je odličan, osim prilazi gradovima. Policija uopšte ne zaustavlja strance i u većini slučajeva pokusava da im pomogne. Sreli smo par motorista u povratku kroz Albaniju i uglavnom su vozili R motore i u punoj opremi. Put od grčke granice do Soluna je nešto lošiji i uglavnom se prolazi kroz nezanimljive predjele. Jedino što se može pomenuti je grad Edesa koji ima neke vodopade i iskopine grada Pela, rodnog mjesta Aleksandra Makedonskog. Sa druge strane, Solun je fascinantan. Veliki grad koji ima milion i po stanovnika, mnoštvo lokala i butika i veliki broj hotela. Mi smo se smjestili u jedan lijepi hotel koji je bio blizu centra i mora. Dvokrevetna soba je koštala 50 eura, i to je jako jeftino za taj dio grada. Poslije smo saznali da u tom hotelu dolaze noćne dame visočije kategorije koje tu dovode svoje mušterije...
01.10.
02.10.
Oba dana smo proveli ne paleći motore, šetajući ulicama Soluna. Obilazili smo butike i kafiće, a najviše smo se zadržavali po slastičarnama gdje smo jeli najbolje kolače koje sam ikad probao, a vjerujte da sam ih probao dosta...
U većini lokala je kafa od 2 do 3.50 eura, pivo je od 4 do 6 eura. Najskuplji su lokali pored mora, koji poslije 21 sat ne služe više ni kafu ni sokove, samo alkohol. Bili smo u restoranu Peđe Stojakovića, proslavljenog NBA igrača. Tu smo pili 4 koktela i 4 piva, i to je koštalo 90 eura. Srećom nismo plaćali te račune, inače bi se vratili kući pravo iz Soluna. Išli smo na ručak u jedan nacionalni restoran, u kojem su nam iznijeli oko 20 tanjira raznih specijaliteta. Sve je to bilo u malim količinama, ali smo se nakraju svi prenajeli. Ne znam koliko je sve to koštalo, jer je i to bilo na račun kuce...
Večernji izlazak je posebna priča. Na periferiji grada su lokali za razne vidove zabave. Mi smo te večeri posjetili jedan lokal sa Buzukijem i jednu diskotecu. Ludilo... Čini ti se da je cijeli Solun tu. Buzuki je grčki oblik "granda", ali na nekako većem nivou. U sali koja prima oko 3 do 4 hiljade ljudi, i koje su naravno prepune, nalazi se velika bina sa svim mogućim osvjetljenjima, laserima, pokretnim paravanima, na kojima se redom mijenjaju razni pjevači, plesačice, muzičari, da bi na kraju izašao neko od poznatih zvijezda grčke muzike i podigao sve na stolove i na binu. Igra se do kasno, ili do rano, jer smo odatle izašli oko pet ujutro, dok su još svi bili po stolovima. Na Buzukiju se prodaju karanfili kojima se gađaju svi prisutni, čime izražavaju postovanje jedni prema drugima. Na kraju na bini ima karanfila skoro do koljena. Ovo je spektakl koji se mora vidjeti. Iako ne volim tu vrstu muzike, bio sam oduševljen. Pošto tu nismo poznavali nikoga, morali smo platiti to zadovoljstvo. Za nas devetoro, ceh je bio 620 eura. Piće se služi u bocama. Ako želiš viski, dobijaš bocu koja košta 150 eura, i tako redom. Karanfili koštaju 15 eura i dobiješ nekoliko tacni sa samim vrhovima cvjetova koje poslije prolivaš po ljudima oko sebe...
03.10.
Pošto smo se odmorili od Buzukija, trebalo je krenuti na put. Vrijeme fenomenalno, raspoloženje na nivou...
Naša sljedeća tačka obilaska su bili Meteori, gigantske stijene visine od 100 do 150 metara na čijim su vrhovima izgrađeni Manastiri. Nevjerovatan prizor koji izaziva strahopoštovanje. Nekada je ovdje bilo 24 manastira, a danas ih ima samo pet aktivnih, ali su toliko sve komercijalizovali tako da se sve može obici uz nezaobilaznu ulaznicu koja je po dva eura za svaki koji želite obici. Ovo mjesto se ne smije zaobići.Do njega smo došli djelimično autoputem od Soluna preko Kozanija do Grevene, odakle počinje normalni put.Kada smo završili obilazak, otišli smo na ručak u obližnje selo prepuno restorana. Nas sedmoro smo jeli razne specijalitete, popili par piva i litar vina uz cijenu od oko 240 eura. Nastavili smo prema Joanini gdje smo željeli da prespavamo. Krenuli smo u kasno popodne, i prema karti nas nije očekivao dugačak put, ali...
Ubrzo poslije polaska put je počeo da gubi obrise normalnog puta koji smo do tada sretali. Počele su nenormalne krivine, velike uzbrdice, a pošto je to jedini put koji spaja ove gradove, pojavio se i veliki broj kamiona. Penjali smo se do vrha neke planine na kojoj postoje i skijaške uspinjače i temperatura je naglo pala, pa smo se morali dodatno oblačiti. Ali tek kada je počeo spust, počela je i muka, jer tada put više nema ni linija, javlja se mnogo rupa, i svakako bih taj put preporučio za zaobilaženje, jer smo se baš namučili. Vidjeli smo da se pored gradi autoput, ali će on biti gotov tek za par godina. Ipak na kraju prijatno iznenađenje, jer smo ušli u prelijep grad Joaninu koji se nalazi na obalama jezera. Tu smo večerali i prespavali u simpatičnom hotelu po cijeni od 50 eura za double room.
04.10.
Krenuli smo oko 8 sati, i tog dana smo planirali da se spustimo na Peloponez, pređemo preko mosta u Patri i spustimo se do Pirgosa, kako bi sjutradan obišli Olimpiju. Vrijeme je bilo sunčano, ali malo hladnjikavo u predjelima pored jezera, no ubrzo pošto smo osjetili morski vazduh, temperatura je skočila na 24 stepena. Na more smo sišli kod mjesta Preveza gdje smo prošli kroz tunel koji ide ispod mora i spaja nas sa drugom obalom. Prošli smo pored dva jezera, ali samo okruženje nije ostavilo neki lijep dojam na nas. Lijepo je jedino bilo voziti obalom zaliva do mjesta Amfilohija. Onda ponovo idemo nešto dalje od mora, ponovo prolazimo pored par jezera, srećući svuda gužvu od kamiona i napokon dolazim do mosta kojim prelazimo u Patru i na Peloponez. Most je fantastičan, ali nas je čudilo što ispod njega ide par trajekata svakih deset minuta u oba smjera, no kad smo došli do naplatne rampe, bilo nam je jasno. Cijena za auto je 10 eura, a za motor 1.50 eura. Tako smo mostom išli gotovo sami uz još poneki motor...
U Patru smo ručali i nastavili za Pirgos. Na tom putu imamo lakši kvar na jednom motoru i morali smo intervenisati u Pirgosu. Brzo smo našli majstora i sve je bilo gotovo za otprilike sat i po. Za to vrijeme smo obišli grad i konstatovali da je ružan i da moramo ići dalje prema Olimpiji, gdje je i izbor hotela bio nesto veći. To je bio, kako se kasnije ispostavilo, pravi potez. Usli smo u mali gradić koji je čitav živio od nevjerovatnih arheoloških iskopina koje se nalaze na njegovom rubu. Sve je podređeno tome. Sve prodavnice, restorani i butici su lijepo osvijetljeni i postavljeni uz glavnu ulicu na kojoj nema nijednog papirića ili opuška, a u čijem su okruženju smješteni hoteli, koji se pune do kasnih večernjih sati. Tu smo našli sobu za 45 eura i gazda nam je otvorio svoju ljetnju baštu da parkiramo motore. Grad mi je najviše ličio na Saint Tropez, ali je bio manji.
05.10.
Rano smo ustali da bi obišli drevnu Olimpiju, mjesto na kome su se održavale Olimpijske igre u čast Zevsa, svake četvrte godine još od praistorijskih vremena. Čak se i danas svake četvrte godine, u starom svetilištu pali Olimpijska vatra, koja se zatim prenosi do stadiona gdje se te godine održavaju igre. Postoje dva muzeja. jedan je olimpijski i njega nismo obišli, jer nismo imali vremena. Ovdje treba ostati par dana da bi se sve obišlo. Zato smo bili u arheološkom muzeju koji je na nas ostavio snažan utisak, a tek kasnije kada smo sve obišli i u Atini i na drugim mjestima, i najjači.
Oko 12 smo morali izaći iz soba i tako smo poslije 15-tak minuta bili spremni za pokret. Odlučili smo da toga dana probamo da stignemo do Atine i obiđemo usput i Mikenu. Krenuli smo preko Peloponeza putem koji je bio nesto lošijeg kvaliteta, i opet nas je vodio preko nekog planinskog predjela, pa smo se i tu dosta namučili. Osvježenje smo imali u jednom gradiću koji se nalazio na gotovo samom vrhu tog prevoja. Mjestašce je imalo nekoliko restorana i prodavnica raznih ćilibara i sličnih antikviteta, pa smo zaključili da tu dolaze turisti kada obilaze ovaj kraj. Kuriozitet je bio da je čovjek koji nam je prodao ove antikvitete, kasnije došao i da nas posluži u restoranu...
Spust sa planine je bio po dobrom putu i kroz prelijepe predjele koji su bili ispunjeni maslinama. Pratili su nas oblaci svo vrijeme, i tek kada smo se spustili blizu mora vidjeli smo da neće biti kiše, jer je počeo da duva neki jaki vjetar. Obišli smo Mikenu, ali nam je sve bilo smiješno poslije Olimpije.
Nastavili smo dalje, riješeni da te večeri stignemo do Atine. Pred samu večer, prošli smo preko Korinta. Pošto smo isli autoputem, na blic smo vidjeli Korintski kanal i nastavili dalje. Ulazak u Atinu je bio traumatičan. Četiri reda puna automobila, motora i autobusa su se slivala u grad, vozeći preko sto na sat, na samoj granici incidenta. Nevjerovatna gužva u samom centru ovog petomilionskog grada nas je prinudila da stanemo na prvo slobodno proširenje i tu potražimo hotel. Cijena soba (duplih) je od 100 eura pa naviše. Bili smo planirali da tu ostanemo dva dana, ali smo se poslije ovoga predomislili. Uzeli smo sobe u prvom hotelu i izašli u obilazak. Sve je skupo, kao i u Solunu.
06.10.
Rano smo izašli u obilazak Akropolja, koji je fascinantan kao i muzej koji se nalazi u podnožju. Obišli smo sve što se treba vidjeti, uz cijenu karte od 12 eura...
Ponovo smo izašli iz hotela oko 12 sati i nastavili prema jugu.Planirali smo da idemo na ostrvo Evia, pa da se preko Halkide ponovo prebacimo na kontinent, ali su nas loši putevi ikasni polazakomeli u tome.Put do krajnjeg juga je dobar.Svratili smo u mjesto Vougliameni koje ima jednu od najpoznatijih plaža i tu popili piće, ponovo veoma skupo. Sam ulazak na plažu kosta 4 eura, a voda je bila topla. Mora da bude za tu cijenu...
Nastavili smo dobrim putevima, ali uz jak vjetar do Maratonskog polja i grada Maratona, kada smo odlučili da ne idemo na ostrvo, već nastavimo kontinentom prema Solunu. Već je bila noć, a mi izmoreni putem i vjetrom. Preko ostrva smo morali napraviti 60-ak kilometara, a nije imalo smisla voziti noću. Zato smo nastavili i do 23 sata stigli u mjesto Lamia koje se nalazi na par kilometar od mora i koji je centar i glavni grad te oblasti. Mjesto je jako lijepo i nalazi se na jednom strmom brdašcu na čijem vrhu je neki stari dvorac. Sve ulice su vrlo strme i mislim da je najosnovniji dio svakog auta ovdje ručna kočnica. Pošto smo stigli oko 23 sata, u grad smo izašli skoro u ponoć. Sve je bilo mrtvo, iako nas je recepcionar uvjeravao da restorani rade do kasno. Otišli smo u obilazak, i pošto smo se popeli stotinjak metara i obišli dva-tri trga, naišli smo na masu ljudi koji su se ludo zabavljali u ukupno desetak lokala koji su se nalazili na jednom skveru. Tu smo ostali do 3 ujutro, a gužva je i dalje bila nevjerovatna, naročito s obzirom da je to bio radni dan.
07.10.
Nastavljamo put riješeni da stignemo do Soluna, što nam i nije bilo teško, jer većinu puta idemo autoputem, koji se naplaćuje tako što na svakih 70-80 kilometara imate naplatne rampe. Znači, ne kao u Italiji kada plaćate na kraju puta onoliko koliko ste prešli. Cijena za motore je 1.50 euro, a za auta 2 eura. Svraćamo u Volos da ručamo u jednom malom porodičnom restoranu koji se nalazi na samoj obali na kojoj su privezane živopisne barke i koče. Tu smo jeli možda i najljepše u cijeloj Grčkoj. Donijeli su nam desetak specijaliteta u malim tanjirima, a svi su bili vezani za morske plodove, što je nama jako odgovaralo. Naravno, prvo smo pogledali cijene, pa tek onda sjeli. Nije bilo skupo, pa je zadovoljstvo bilo potpuno. Nastavili smo polako za Solun, gdje smo stigli oko 21 sat uz par stajanja po benziskim pumpama. Stari hotel nas je čekao. Izašli smo i pokupovali par krpica, otisli na giros i souvlaki.
08.10.
Ujutro smo takođe napravili đir po Solunu i krenuli za Ohrid oko 12 sati. Put je bio nezanimljiv, a bilo je i nesto prijetećih oblaka. Osim malo hladnijeg vremena, nismo imali drugih meteo problema. U Ohrid smo stigli predveče i našli neki bezvezni privatni apartman za 10 eura po osobi. Imao je TV, kupatilo i čistu posteljinu. Ostalo nam nije bilo važno. Izašli smo u grad, koji je jako lijep, i sjeli u riblji restoran koji je na centralnom gradskom trgu. To je bio promašaj, jer je restoran bio državni, tako da smo jeli dosta lošu hranu, naravno jeftino. Kasnije smo tek vidjeli par restorana u sporednim ulicama, ali je bilo kasno. Ostali smo po kafićima do 1 sat i onda se vratili u hladne sobe.
09.10.
Odlazak kući je eliminisao umor koji smo dosta osjećali prethodna dva dana. Krenuli smo u 11 iz Ohrida i poslije punjenja goriva, zadržavanja na granici, kroz Albaniju smo krenuli oko podne. Do tada hladno vrijeme zbog visine prevoja, polako zamjenjuje toplo, naročito kada smo se približili Durresu (Draču), gdje smo vidjeli i kupače. Tada smo morali i da stanemo i skinemo višak odjeće sa nas. Na par mjesta smo pili kafu i piva, uz pristupačne cijene. Putevi su im odlični, a od Drača do Tirane ima i autoput. Zaobišli smo Tiranu, jer je nevjerovatna gužva kroz ovaj grad, koji je cijeli u izgradnji. Poslije autoputa, prešli smo par kilometara jako lošeg asfalta ispunjenog rupama, ali se tuda jednostavno mora proći. Kada smo se uhvatili dobre magistrale, bilo nam je jasno da smo skoro kući. Na granici je zadržavanje bilo minimalno, tako da smo oko 18 sati bili pod tušem...
Evo malo detaljnijeg opisa puta uz par fotografija:
30. 09.
Krenuli smo iz Bara oko 8.30h. Posto je cijelu noc padala kiša, znali smo što nas očekuje.
Ali, dogovor je već ranije postignut, tako da se i nismo mnogo dvoumili. Do granice sa Albanijom samo je lagano padala, a onda kao da nas je neko iz kofe polivao. Stali smo na par mjesta da promijenimo nešto od odjeće koja je bila mokra, i nastavljali dalje. Najgore je bilo što su sve kacige bile mokre iznutra, naime, voda se toliko slivala po rubovima da su svi sundjeri po ivicama samo kupili vodu unutra. Imali smo i potkape koje su vodootporne u donjem dijelu, ali ni to nije pomagalo, jer je voda ulazila i izmedju vizira i kacige...
Po takvom vremenu smo stigli do Makedonije, gdje je kiša skoro prestala. Zaustavili smo se u Ohridu, gdje smo i ručali u nekom italijanskom restoranu. Za nas sedmoro, hrana i piće su bili 102 eura. Nije bilo štednje, već smo svi naručivali koliko smo htjeli. Bilo je i vina i piva. Za to vrijeme kiša je potpuno prestala. Nadali smo se da konačno možemo malo po suvome da vozimo, ali, koliko smo sjeli na motore, kiša je ponovo počela da lije. Ovog puta smo išli preko prevoja Bukovo koji je na 1200 metara nadmorske visine i temperatura se spustila na svega 10 stepeni. Kiša nas je pratila sve do pred sami Solun, gdje smo stigli oko 23.30h.
Ukupno od Bara do Soluna smo prešli 600 kilometara. Put kroz Albaniju je odličan, osim prilazi gradovima. Policija uopšte ne zaustavlja strance i u većini slučajeva pokusava da im pomogne. Sreli smo par motorista u povratku kroz Albaniju i uglavnom su vozili R motore i u punoj opremi. Put od grčke granice do Soluna je nešto lošiji i uglavnom se prolazi kroz nezanimljive predjele. Jedino što se može pomenuti je grad Edesa koji ima neke vodopade i iskopine grada Pela, rodnog mjesta Aleksandra Makedonskog. Sa druge strane, Solun je fascinantan. Veliki grad koji ima milion i po stanovnika, mnoštvo lokala i butika i veliki broj hotela. Mi smo se smjestili u jedan lijepi hotel koji je bio blizu centra i mora. Dvokrevetna soba je koštala 50 eura, i to je jako jeftino za taj dio grada. Poslije smo saznali da u tom hotelu dolaze noćne dame visočije kategorije koje tu dovode svoje mušterije...
01.10.
02.10.
Oba dana smo proveli ne paleći motore, šetajući ulicama Soluna. Obilazili smo butike i kafiće, a najviše smo se zadržavali po slastičarnama gdje smo jeli najbolje kolače koje sam ikad probao, a vjerujte da sam ih probao dosta...
U većini lokala je kafa od 2 do 3.50 eura, pivo je od 4 do 6 eura. Najskuplji su lokali pored mora, koji poslije 21 sat ne služe više ni kafu ni sokove, samo alkohol. Bili smo u restoranu Peđe Stojakovića, proslavljenog NBA igrača. Tu smo pili 4 koktela i 4 piva, i to je koštalo 90 eura. Srećom nismo plaćali te račune, inače bi se vratili kući pravo iz Soluna. Išli smo na ručak u jedan nacionalni restoran, u kojem su nam iznijeli oko 20 tanjira raznih specijaliteta. Sve je to bilo u malim količinama, ali smo se nakraju svi prenajeli. Ne znam koliko je sve to koštalo, jer je i to bilo na račun kuce...
Večernji izlazak je posebna priča. Na periferiji grada su lokali za razne vidove zabave. Mi smo te večeri posjetili jedan lokal sa Buzukijem i jednu diskotecu. Ludilo... Čini ti se da je cijeli Solun tu. Buzuki je grčki oblik "granda", ali na nekako većem nivou. U sali koja prima oko 3 do 4 hiljade ljudi, i koje su naravno prepune, nalazi se velika bina sa svim mogućim osvjetljenjima, laserima, pokretnim paravanima, na kojima se redom mijenjaju razni pjevači, plesačice, muzičari, da bi na kraju izašao neko od poznatih zvijezda grčke muzike i podigao sve na stolove i na binu. Igra se do kasno, ili do rano, jer smo odatle izašli oko pet ujutro, dok su još svi bili po stolovima. Na Buzukiju se prodaju karanfili kojima se gađaju svi prisutni, čime izražavaju postovanje jedni prema drugima. Na kraju na bini ima karanfila skoro do koljena. Ovo je spektakl koji se mora vidjeti. Iako ne volim tu vrstu muzike, bio sam oduševljen. Pošto tu nismo poznavali nikoga, morali smo platiti to zadovoljstvo. Za nas devetoro, ceh je bio 620 eura. Piće se služi u bocama. Ako želiš viski, dobijaš bocu koja košta 150 eura, i tako redom. Karanfili koštaju 15 eura i dobiješ nekoliko tacni sa samim vrhovima cvjetova koje poslije prolivaš po ljudima oko sebe...
03.10.
Pošto smo se odmorili od Buzukija, trebalo je krenuti na put. Vrijeme fenomenalno, raspoloženje na nivou...
Naša sljedeća tačka obilaska su bili Meteori, gigantske stijene visine od 100 do 150 metara na čijim su vrhovima izgrađeni Manastiri. Nevjerovatan prizor koji izaziva strahopoštovanje. Nekada je ovdje bilo 24 manastira, a danas ih ima samo pet aktivnih, ali su toliko sve komercijalizovali tako da se sve može obici uz nezaobilaznu ulaznicu koja je po dva eura za svaki koji želite obici. Ovo mjesto se ne smije zaobići.Do njega smo došli djelimično autoputem od Soluna preko Kozanija do Grevene, odakle počinje normalni put.Kada smo završili obilazak, otišli smo na ručak u obližnje selo prepuno restorana. Nas sedmoro smo jeli razne specijalitete, popili par piva i litar vina uz cijenu od oko 240 eura. Nastavili smo prema Joanini gdje smo željeli da prespavamo. Krenuli smo u kasno popodne, i prema karti nas nije očekivao dugačak put, ali...
Ubrzo poslije polaska put je počeo da gubi obrise normalnog puta koji smo do tada sretali. Počele su nenormalne krivine, velike uzbrdice, a pošto je to jedini put koji spaja ove gradove, pojavio se i veliki broj kamiona. Penjali smo se do vrha neke planine na kojoj postoje i skijaške uspinjače i temperatura je naglo pala, pa smo se morali dodatno oblačiti. Ali tek kada je počeo spust, počela je i muka, jer tada put više nema ni linija, javlja se mnogo rupa, i svakako bih taj put preporučio za zaobilaženje, jer smo se baš namučili. Vidjeli smo da se pored gradi autoput, ali će on biti gotov tek za par godina. Ipak na kraju prijatno iznenađenje, jer smo ušli u prelijep grad Joaninu koji se nalazi na obalama jezera. Tu smo večerali i prespavali u simpatičnom hotelu po cijeni od 50 eura za double room.
04.10.
Krenuli smo oko 8 sati, i tog dana smo planirali da se spustimo na Peloponez, pređemo preko mosta u Patri i spustimo se do Pirgosa, kako bi sjutradan obišli Olimpiju. Vrijeme je bilo sunčano, ali malo hladnjikavo u predjelima pored jezera, no ubrzo pošto smo osjetili morski vazduh, temperatura je skočila na 24 stepena. Na more smo sišli kod mjesta Preveza gdje smo prošli kroz tunel koji ide ispod mora i spaja nas sa drugom obalom. Prošli smo pored dva jezera, ali samo okruženje nije ostavilo neki lijep dojam na nas. Lijepo je jedino bilo voziti obalom zaliva do mjesta Amfilohija. Onda ponovo idemo nešto dalje od mora, ponovo prolazimo pored par jezera, srećući svuda gužvu od kamiona i napokon dolazim do mosta kojim prelazimo u Patru i na Peloponez. Most je fantastičan, ali nas je čudilo što ispod njega ide par trajekata svakih deset minuta u oba smjera, no kad smo došli do naplatne rampe, bilo nam je jasno. Cijena za auto je 10 eura, a za motor 1.50 eura. Tako smo mostom išli gotovo sami uz još poneki motor...
U Patru smo ručali i nastavili za Pirgos. Na tom putu imamo lakši kvar na jednom motoru i morali smo intervenisati u Pirgosu. Brzo smo našli majstora i sve je bilo gotovo za otprilike sat i po. Za to vrijeme smo obišli grad i konstatovali da je ružan i da moramo ići dalje prema Olimpiji, gdje je i izbor hotela bio nesto veći. To je bio, kako se kasnije ispostavilo, pravi potez. Usli smo u mali gradić koji je čitav živio od nevjerovatnih arheoloških iskopina koje se nalaze na njegovom rubu. Sve je podređeno tome. Sve prodavnice, restorani i butici su lijepo osvijetljeni i postavljeni uz glavnu ulicu na kojoj nema nijednog papirića ili opuška, a u čijem su okruženju smješteni hoteli, koji se pune do kasnih večernjih sati. Tu smo našli sobu za 45 eura i gazda nam je otvorio svoju ljetnju baštu da parkiramo motore. Grad mi je najviše ličio na Saint Tropez, ali je bio manji.
05.10.
Rano smo ustali da bi obišli drevnu Olimpiju, mjesto na kome su se održavale Olimpijske igre u čast Zevsa, svake četvrte godine još od praistorijskih vremena. Čak se i danas svake četvrte godine, u starom svetilištu pali Olimpijska vatra, koja se zatim prenosi do stadiona gdje se te godine održavaju igre. Postoje dva muzeja. jedan je olimpijski i njega nismo obišli, jer nismo imali vremena. Ovdje treba ostati par dana da bi se sve obišlo. Zato smo bili u arheološkom muzeju koji je na nas ostavio snažan utisak, a tek kasnije kada smo sve obišli i u Atini i na drugim mjestima, i najjači.
Oko 12 smo morali izaći iz soba i tako smo poslije 15-tak minuta bili spremni za pokret. Odlučili smo da toga dana probamo da stignemo do Atine i obiđemo usput i Mikenu. Krenuli smo preko Peloponeza putem koji je bio nesto lošijeg kvaliteta, i opet nas je vodio preko nekog planinskog predjela, pa smo se i tu dosta namučili. Osvježenje smo imali u jednom gradiću koji se nalazio na gotovo samom vrhu tog prevoja. Mjestašce je imalo nekoliko restorana i prodavnica raznih ćilibara i sličnih antikviteta, pa smo zaključili da tu dolaze turisti kada obilaze ovaj kraj. Kuriozitet je bio da je čovjek koji nam je prodao ove antikvitete, kasnije došao i da nas posluži u restoranu...
Spust sa planine je bio po dobrom putu i kroz prelijepe predjele koji su bili ispunjeni maslinama. Pratili su nas oblaci svo vrijeme, i tek kada smo se spustili blizu mora vidjeli smo da neće biti kiše, jer je počeo da duva neki jaki vjetar. Obišli smo Mikenu, ali nam je sve bilo smiješno poslije Olimpije.
Nastavili smo dalje, riješeni da te večeri stignemo do Atine. Pred samu večer, prošli smo preko Korinta. Pošto smo isli autoputem, na blic smo vidjeli Korintski kanal i nastavili dalje. Ulazak u Atinu je bio traumatičan. Četiri reda puna automobila, motora i autobusa su se slivala u grad, vozeći preko sto na sat, na samoj granici incidenta. Nevjerovatna gužva u samom centru ovog petomilionskog grada nas je prinudila da stanemo na prvo slobodno proširenje i tu potražimo hotel. Cijena soba (duplih) je od 100 eura pa naviše. Bili smo planirali da tu ostanemo dva dana, ali smo se poslije ovoga predomislili. Uzeli smo sobe u prvom hotelu i izašli u obilazak. Sve je skupo, kao i u Solunu.
06.10.
Rano smo izašli u obilazak Akropolja, koji je fascinantan kao i muzej koji se nalazi u podnožju. Obišli smo sve što se treba vidjeti, uz cijenu karte od 12 eura...
Ponovo smo izašli iz hotela oko 12 sati i nastavili prema jugu.Planirali smo da idemo na ostrvo Evia, pa da se preko Halkide ponovo prebacimo na kontinent, ali su nas loši putevi ikasni polazakomeli u tome.Put do krajnjeg juga je dobar.Svratili smo u mjesto Vougliameni koje ima jednu od najpoznatijih plaža i tu popili piće, ponovo veoma skupo. Sam ulazak na plažu kosta 4 eura, a voda je bila topla. Mora da bude za tu cijenu...
Nastavili smo dobrim putevima, ali uz jak vjetar do Maratonskog polja i grada Maratona, kada smo odlučili da ne idemo na ostrvo, već nastavimo kontinentom prema Solunu. Već je bila noć, a mi izmoreni putem i vjetrom. Preko ostrva smo morali napraviti 60-ak kilometara, a nije imalo smisla voziti noću. Zato smo nastavili i do 23 sata stigli u mjesto Lamia koje se nalazi na par kilometar od mora i koji je centar i glavni grad te oblasti. Mjesto je jako lijepo i nalazi se na jednom strmom brdašcu na čijem vrhu je neki stari dvorac. Sve ulice su vrlo strme i mislim da je najosnovniji dio svakog auta ovdje ručna kočnica. Pošto smo stigli oko 23 sata, u grad smo izašli skoro u ponoć. Sve je bilo mrtvo, iako nas je recepcionar uvjeravao da restorani rade do kasno. Otišli smo u obilazak, i pošto smo se popeli stotinjak metara i obišli dva-tri trga, naišli smo na masu ljudi koji su se ludo zabavljali u ukupno desetak lokala koji su se nalazili na jednom skveru. Tu smo ostali do 3 ujutro, a gužva je i dalje bila nevjerovatna, naročito s obzirom da je to bio radni dan.
07.10.
Nastavljamo put riješeni da stignemo do Soluna, što nam i nije bilo teško, jer većinu puta idemo autoputem, koji se naplaćuje tako što na svakih 70-80 kilometara imate naplatne rampe. Znači, ne kao u Italiji kada plaćate na kraju puta onoliko koliko ste prešli. Cijena za motore je 1.50 euro, a za auta 2 eura. Svraćamo u Volos da ručamo u jednom malom porodičnom restoranu koji se nalazi na samoj obali na kojoj su privezane živopisne barke i koče. Tu smo jeli možda i najljepše u cijeloj Grčkoj. Donijeli su nam desetak specijaliteta u malim tanjirima, a svi su bili vezani za morske plodove, što je nama jako odgovaralo. Naravno, prvo smo pogledali cijene, pa tek onda sjeli. Nije bilo skupo, pa je zadovoljstvo bilo potpuno. Nastavili smo polako za Solun, gdje smo stigli oko 21 sat uz par stajanja po benziskim pumpama. Stari hotel nas je čekao. Izašli smo i pokupovali par krpica, otisli na giros i souvlaki.
08.10.
Ujutro smo takođe napravili đir po Solunu i krenuli za Ohrid oko 12 sati. Put je bio nezanimljiv, a bilo je i nesto prijetećih oblaka. Osim malo hladnijeg vremena, nismo imali drugih meteo problema. U Ohrid smo stigli predveče i našli neki bezvezni privatni apartman za 10 eura po osobi. Imao je TV, kupatilo i čistu posteljinu. Ostalo nam nije bilo važno. Izašli smo u grad, koji je jako lijep, i sjeli u riblji restoran koji je na centralnom gradskom trgu. To je bio promašaj, jer je restoran bio državni, tako da smo jeli dosta lošu hranu, naravno jeftino. Kasnije smo tek vidjeli par restorana u sporednim ulicama, ali je bilo kasno. Ostali smo po kafićima do 1 sat i onda se vratili u hladne sobe.
09.10.
Odlazak kući je eliminisao umor koji smo dosta osjećali prethodna dva dana. Krenuli smo u 11 iz Ohrida i poslije punjenja goriva, zadržavanja na granici, kroz Albaniju smo krenuli oko podne. Do tada hladno vrijeme zbog visine prevoja, polako zamjenjuje toplo, naročito kada smo se približili Durresu (Draču), gdje smo vidjeli i kupače. Tada smo morali i da stanemo i skinemo višak odjeće sa nas. Na par mjesta smo pili kafu i piva, uz pristupačne cijene. Putevi su im odlični, a od Drača do Tirane ima i autoput. Zaobišli smo Tiranu, jer je nevjerovatna gužva kroz ovaj grad, koji je cijeli u izgradnji. Poslije autoputa, prešli smo par kilometara jako lošeg asfalta ispunjenog rupama, ali se tuda jednostavno mora proći. Kada smo se uhvatili dobre magistrale, bilo nam je jasno da smo skoro kući. Na granici je zadržavanje bilo minimalno, tako da smo oko 18 sati bili pod tušem...
