Nisam vjerovao da cu zbog njega otvoriti ovaj topic i traziti da se na forumu otvari podforum Crna Hronika, ali neka "nebeska pravda" me natjera na to, kao i da se po ko zna koji put zapitam o kakvoj se to pravdi radi kad odlaze prerano dobri i pravi ljudi, a oni koji su sve suprotno od toga dozive duboku starost.
Veljko je moj prijatelj od nedavno, ali je moja tuga danas ogromna je nije vise sa nama. Veljko koji mi je pomogao da kupim svoj prvi motor,"crnu kobilu", kako je on zvao i koju je on posle kupovine vozio do garaze jer ja nisam znao, upucivao me, ucio, savjetovao da kupujem opremu i prije svega uveseljavao, cinio me srecnim i veselim svaki put kad ga vidim ili cujem. Ne samo mene, sve nas, svi smo mi dobili dio njegove nevjerovatne harizme koju je nosio svuda i uvijek sa sobom.
Kao i sve stvari u zivotu, sve hobije i ljubavi koje je imao i zivio kako malo ko od nas zivi, a imao ih je mnogo, zivio je do kraja, extremno, bez zadrske i sanse da ne bude najbolje i maksimalno. Svaki put kad sam ga vidio na motoru, ledio sam se od prizora koji mi je bio pred ocima, a strah mi je brisao Chika-Veljin osmijeh, jer to je bio SuperFlyGuy koji je sve mogao, bio prvi, najbolji. Jednostavno to je bio Veljko. Superfly Guy gonna take you high, tako je govorio, i nije grijesio, uvijek je sa njim bilo high, raspolozene, veselo, urnebesno.
Tako je bilio i sa ronjenjem, hobijem kojem se predao potpuno, do kraja. U svom stilu, extremno, i ako su ga odgovarali da je opasno da ostaje toliko dugo pod vodom, ali on nije nikada htio da prizna da za njega postoji limit za bilo sta.
U petak 24 Aprila je Veljko zaronio poslednji put, u Budvi na plazi izmedju Mogrena i Jaza. Suze mi dolaze jer shvacam da nikad vise necu cuti nijednu od njegovih milion prica, o njegovim iskustvima, o Zavali u Budvi, o Sofiji cerci komandanta americke vojne baze, o plazama Vijetnama, o skijanju na Alpima, zgroziti se nad njegovim do kraja oguljenim gumama sa zicama koje vire iz njih i koje se i dalje vrte brze i ludje od icijih...
Ne mogu da vjerujem da nikad necu cuti vise:"Raggio Fotonico, je li ta crna kobila kaska ili galopira?"
Pocivaj u miru moj druze,
neka su ti siroki putevi nebeski i neka budu bistre dubine u koje ces zaroniti,
Raggio Fotonico

