Sredinom sedamdesetih u napristežnijem moto takmičenju MotoGP na scenu dolaze dvotaktne mašine. U osamdesetim već nije bilo druge tehnologije u najprestižnijem takmičenju osim dvotaktne. Naravno da je bilo i cestovnih motocikala koji su počivali na ovoj tehnologiji. Mala težina, dobre kočnice, potpuni aerodinamični oklopi i snažni motori činili su ovu kategoriju poželjnom. No, dvataktne mašine su bile iskoristive u uskom područiju i kada bi se došlo do tog područija imalo se osječaj da se snaga ispucava odjednom. To su znali iskoristiti samo znalci, dok je ostalima bilo naporno voziti ovakvu mašinu. Najprestižniji modeli su bili japanske mašine kao što su Honda NS 400 R ili Yamaha RD 500 LC. Tu je bio i Suzuki sa modelom RG 500. Ko nije želio ove opasne mašine, a i dalje je želio sportski motocikl mogao je da bira nešto od već klasičnih sportaša tog vremena. Naime, tadašnji sportski motocikli su bili četvorotaktne mašine bez okopa, ili sa poluoklopom, koje su uspjevale da razviju tadašnjih vrtoglavih 100 konja. Zbog četvorotaktne tehnologije bili su i dosta teški, no, tada, kao i danas uostalom, bilo je stvar prestiža imati predstavnika u toj klasi. Izbor je bio širok te se moglo birati između dvo, četiri ili šest cilindričnih mašina. Položaj sjedenja je bio više turistički nego sportski. Iaoko je ovdje bio najveći izbor ne samo među japanskim, već i među evropskim motociklima, ipak im je falilo ,,ono nešto''. Ko je želio sportski motocikl a nisu mu odgovarale neke od ove dvije varijante mogao je da kupi i neki sportsko-turistički motocikl opremljen turbo punjačem koji se prodavao kao ultimativni sportista. Izbor je, dakle, postajao, no taj izbor je uglavnom bio dosta skup i zaista rijetki su sebi mogle da priušte sportski motocikl. Sa svim svojim manama to su bili poželjni i osim onih dvotaktnih monstruma upotrebljivi motocikli. Da će nešto da se promjeni na tom planu 1984 godine najavio je Kawasaki sa modelom GPZ 900 R ...
Pomenuo sam MotoGP, a nisam ostala popularna takmičenja tog doba. Danas je poslije MotoGP trka najgledanije SBK takmičenje kojeg tada nije bilo. Tada su veliku popularnost imale tzv. Endurance trke. To su trke koje podrazumjevaju dužu vožnju u toku jednog događaja. Tako su neke endurance trke ograničene na kilometražu (800 km ili 500 milja ; 1.600 km ili 1.000 milja ; ...) ili na vremenski period (6, 8, 12 ili 24 časa). To su trke koje se odigravaju na zatvorenim pistama gdje ljudi i mašine dolaze do krajnjih granica. Jedna od najpoznatijih je francuski Bol d'Or koji se održava od 1922 godine. Popularnost tih trka je tokom sedamdesetih toliko narasla da je 1975 godine formirano takmičenje FIM Endurance Cup. 1980 godine mjenja naziv u Endurance FIM World Championship. Najpoznatije staze ovog šampionata su već pominjanji Bol d'Or, 24 Hours of Le Mans, 24 Hours of Liège, Thruxton 500, Suzuka 8 Hours, ... Bitan detalj, ti trkački motocikli su zbog vožnje noću imali naprjed jake farove. Suzuki GS 1000 R 1983 godine osvaja Endurance šampionat ...
Poduži uvod, ali mislim da sam morao malo da vam približim kakvo je stanje bilo u motociklizmu te 1984 godine. Preciznije, jesen te godine kada u Njemačkoj, a na osnovu prošlogodišnjeg pobjednika Endurance šampionata, Suzuki predstavlja prototip sa nazivom GSX-R 750. Potpuni aerodinamični oklop uz detalje kao što su kupolasti vjetrobran, kapljičaste retrovizore i dva ogromna fara na prednjem djelu činila su kao da je ovaj motocikl sišao sa neke od piste na Endurance šampionatu. Sa Endurance trka je dolazila i neubičajna dimenzija točkova od 18 cola. To je zapravo bilo praktično na tim trkama izdržljivosti jer je tako bilo više prostora da se zamjene kočione pločice. To je ono što se vidjelo na prvi pogled, a šta se krilo ispod oklopa? Gomila skraćenica koje je ovaj model uveo u modu. Skraćenice koje su krasile ovaj model su npr. TSCC (Twin Swirl Combustion Chamber) što je zapravo označavolo nešto drugačiji kompresijski prostor koji je opet pružao bolje mješanje smjese i potpunije sagorevanje iste, ili DAIS (Direct Air Intake System) što je zapravo označavalo usis koji se završavao sa 4 karburatora (svaki cilindar po jedan karburator). Skraćenica koja se, ipak, najviše isticala i krasila je oklope je SACS (Suzuki Advanced Cooling System). Konkurencija je već prešla na vodeno hlađene motore, ali su u Suzukiju ocjenili da je takav motor pretežak te su se odlučili na vazdušno hlađeni agregat. Ipak vitalne djelove su dodatno hladili mlazovi ulja tako da je u motor zapremine 750 kubika sipano 5 litara ulja koje je osim za podmazivanje služilo i za hlađenje. na taj način je po riječima ljudi iz Suzukija ostvarena ušteda od 10% u težini naspram vodeno hlađenih agregata. No, nije se štedelo na težini samo na motoru većć i na ramu koji je nosio skraćenicu MR-ALBOX. Ram je izrađen od aluminijskih greda i sa težinom od 8,1 kg bio je upola lakši od tadašnjih čeličnih ramova. Rezultat je 176 kg koje je pokretalo 100 KS. Položaj vozača je bio vrlo agresivan. Kada se na tržištu pojavio 1985 godine to je bio tražen i poželjan motocikl, a sva ona sportska konkurencija koju sam pominjao iz prve polovine osamdesetih postala je odjednom zastarela.























