,,U Italiji pet avio inžinjera je napravilo Rondine. Sada se taj motocikl zove Gilera i sudbina mu je da pobjeđuje u mnogim trkama. Kada tehničari nešt naprave sa ljubavlju onda dobro mora da proistekne iz toga. Prije tri godine pet tehničara iz Minhena počela je da dizajnira nekonvencionalni motocikl, ali cilj je konvencionalan: stvorili su moderan motocikl sa prednjim pogonom sa aerodinamičnim i racionalnim oblikom. Ovo znači da je ovo motocikl za svakodnevnu upotrebu. A sada je spreman za pokazivanje. Naši čitatelji se sjećaju Megola priče. Redakcija magazina je pogledala u stare zapise o Megoli gdje smo o ovom višecilindrašu sa prednjim pogonom zapisali: ,fantastično ponašanje u krivinama ... djete bi moglo da ga vozi po pijesku ...' Ono što je uradilo pet tehničara iz Minhena - imena dizajnera/inžinjera su Killinger i Freund - je više nego usavršena Megola. Zapremina motora je opet 600 kubika i motocikl je nevjerovatno lak: 135 kg (sa gorivom), ovaj motocikl ima trocilindrični, dvotaktni motor u prednjem točku, ima mjenjač i kvačilo, ima udobno prednje i zadnje vješanje i izgleda elegatno i uzbudljivo. Uvjek je bila gomila ljudi oko motocikla ukazujući da se dešava nešto dobro. Ako se pridružite gomili i poslušate je čućete da je većina zapanjena i da im se sviđa oblik motocikla. To je važno jer tehničari žele da se ovaj motocikl jednog dana prodaje u velikim količinama. Ljudi su počeli da se navikavaju na aerodinamički oblikovane karosirije na automobilima pa su izgleda i očekivali ovako nešto. Oblik je proizišao iz zahtjeva koji su postavljeni kod projektovanja ovog motocikla: svi pokretni djelovi da budu pokriveni, zaštita od prljavštine, višecilindrična mašina i prednji pogon. Drugi cilj je bio da se smanji broj djelova iz kojih je motocikl sastavljen. Ovaj motocikl ima manje djelova nego motocikl zapremine 100 kubika. Prvo što primjetitite je zaštita od prljavštine koja prekriva prednji i zadnji točak. Ram, vilica i rezervoar su takođe aerodinamično oblikovani. Mi smo bili impresionirani sa detaljima i preciznim spojevima koji se gledaju na trkačkim motociklima. Sada slijedi opis konstrukcije: sredina rama i pokrivač zadnjeg točka je urađen od lima obloženog oko cijevi rama. Za masovnu proizvodnju je planirano da se središnji dio rama pravi od dva dijela koja bi sačinjavala dva oblikovana lima zavarena jedan za drugi. Naravno ova super mašina ima i zadnje vješanje. Ono je povezano sa donjim djelom rama i povezano preko fleksibilnog (guma/metal ???) elementa koji ne treba nikakvo održavanje. Poklopac na gornjem dijelu rama omugućava pristup oprugama sjedišta da se reguliše tvrdoća vješanja sjedišta. Upravljanje je kao na običnim motociklima, ali teleskopski elementi vješanja (80 mm hoda) se uspravnije nego obično. To znači da se međuosovinsko rastojanje ne mjenja značajno kada prednji kraj ponire. Prednji pogon je mnogo bolji nego na Megoli. Prvo, težina motora (ovješane mase) je manja. Prednji točak zajedno sa motorom teži 50 kg. Drugo, specijalno napravljen karburator bez plovne igle nema problema koje bi mogle uzrukovati vibracije. I treće, mala težina sistema za paljenje održava težinu motora niskom. Tehničari su namjeravali da ugrade i električni starter. Sva ova unapređenja (plus mjenjač i kvačilo) su bila nemoguća na originalnom Megola dizajnu. Tri dvotaktna ciindra koriste Drehschieber (ne znam kako da prevedem ovu riječ, a u pitanju je disk sa rupama radi preciznog vremena usisa mješavine goriva i vazduha). Mješavina vazduha i goriva je usisavana vakumski u prostor radilice kako je to uobičajno. Drehschieber je određivao vrijeme usisa za sva tri cilindra. Motor nije radijalne konstrukcije kao što gledamo na avionima. I nema potrebe za velikim zamajcem. Sve tri radilice spojene su na zajednički zupčanik. Pozicija cilindara i pravac kretanja zupčanika daju savršen balans pokretnih djelova. Tri cilindra izrađuje KS (ime proizvođača) i izrađen je od čelika sa oblogom od silinijuma (neka vrsta aluminijske legure). Legura glave cilindra sa rebrima za hlađenje i izduvne cijevi su jedini djelovi koji se mogu indetifikovati kao djelovi motora između aluminijskih paoka točka. Ovi ravni paoci su dizajnirani tako da služe kao ventilator i time pobojšavaju hlađenje motora. Dvobrzinski mjenjač je urađen kao diferencijalni prenos. Kvačilo je napravljeno standardno i smješteno je ispred mjenjača. Mjenjanje brzinama se upravlja preko sajle (kojom se komanduje nogom). Svi djelovi motora su lako pristupačni u slučaju servisa. Za pregled i skidanje motora - samo dva navoja i neka ožičenja moraju biti uklonjena - i svi važni djelovi su dostupni. Guma se takođe lako mjenja. Treba samo otključati sigurnosni mehanizam koji odvaja okvir točka od ostatka konstrukcije. Prednja kočnica je montirana u glavčini točka. Zadnje vješanje takođe ima teleskopski amortizer napunjen uljem. Gorivo do motora putuje kroz fleksibilne cijevi. Pet ljudi je tri godine radilo na razvoju ove mašine. Motocikl je već testiran i motor je prošao sve testove. Kako na ovom motociklu ima puno naprednih ideja, nadamo se da će razvojni tim da završi posao, jer hoćemo da iskusimo sve prednosti ovog motocikla jednog dana, a to su: bolja upravljivost - više sigurnosti - manja težina - jednostavna konstrukcija - nepostojanje lanca ili kardana - nema ventila - tangentualni raspored cilindara za uglađenije karakteristike motora.''
Pretpostavlje se da su i ovo neke slike koje su pratile ovaj tekst.
Iz teksta se da zaključiti da je to vrlo napredan motocikl sa prednjim i zadnjim vješanjem preko amortizera, sa aerodinamčno oblikovanom karoserijom, nožnom komandom mjenjača, ... Na ovaj gore tekst bi još dodao da zapravo nije riječ o trocilindričnom motoru, već da se moglo pričati o tri jednocilindrična motora ugrađena u prednji točak. Evo kako je izgledala šema rada ta tri motora
No, podsjetimo da je ovaj prototip testiran 1938 godine u Njemačkoj, a tada se Njemačka uveliko spremila za rat. Ovaj gore tekst i slike bi bile jedini trag koji je ostao iza ovog naprednog motocikla, te se ne zna da li je još koji prototip napravljen. Pri kraju rata 1945 godine američka vojska je u jednom njemačkom vojnom magacinu pronašla jedan primjerak ovog motocikla i tada se napravljene ove fotografije američkog vojnika na ovom motociklu.
Šta se dalje dešavalo sa ovim motociklom nije poznato. Da li je sačuvan ili uništen? Da li je nekom poslužio kao donor tehnologije? Da li je ostavljen da istruli sa ostatkom tehnologije koja je nađena u mnogim vojnim skladištima?
Šta god da bilo, ovo je motocikl koji zbog svog naprednog dizajna zaslužuje da se nađe među legendarne motocikle.
Pitanje je moze li se ova tehnologija danas primijenit,mozda na zadnji tocak bi i moglo sve da se izvede,ali je i pitanje kako bi to uticalo na perfomanse motocikla... 
vjerovatno pogubno 
Wulfy,tekst je odlican! 
