8 zemalja za 6 dana - Alpi i jezera

[poka]

tako. ne škrtari

[Kesha]

Put širok, predijeli lijepi, toplo, saobraćaj nenametljiv, doline kole su glečeri milionima godina dubili široke i prostrane, a planine okolo monolitne i monumentalne (šta li mu ovo znači). Ne znam koliko treba kilometara, na nekim mjestima sam mislio da sam pomašio put, motoristi se ne javljaju mahanjem ili sa tradicionalna dva prsta... Ali ništa to, mnogo je lijepo voziti ovuda. U neka doba dolina poče da se sužava i teren da se uzdiže, prvo polako pa sve jače i jače i onda par krivina, i uz liticu se popneš za 5 kilometara u dužinu dva kilometra u visinu. Dolina ostaje usko duboko dolje lijevo, sve je više motorista, kiseonik opija, priroda je prelijepa, a dobar i širok put i prava je uživancija. Rampa: 26eura ulaznica! Da sam znao - ne bih im ga obrta ovamo (a znao sam jer je Pejamachine sve opisao u detalje, i neki ljudi na Horizons Unlimitede-u naveli su ovu cifru) .

Ne znam napisah li gore da je austrijska vinjeta 5 eura za 10 dana za motor?

Postaje freškije, 23 stepena pokazuje i pada, kad dođe ispod 20 mislim se, stajem da nabacim jedan sloj, ali kakvi - samo voziš, jer predjeli, krivine, galerije postaju sve bolji i sve je više motorista (Motociklistička Meka). Gore mirno fino prijatno. Planinčina i glečerčić. To su počeli austrijanci da sređuju ima preko 100 godina i super je, naročito to što su većinu toga prostora ocrtali za parking motora. Tu je i solarna zgrada.

https://ibb.co/gxZf1p




Da se ide. Na koju stranu? Mora istim putem nazad, ali poslije par kilometara lijevo za Zell em See, a ne desno za Lienz, drugim putem. Opet uzbrdo – kako, šta sad? I penji, penji, penji, sva motori u ogromnoj koloni, kao na filmskoj traci, uzbrdo, krivine, doduše dobar put, kad u jedan vakat – tunel: dobro ste se sjetili. Stari, od kamena, nije beton. Sa druge strane svi se sa motorima odvajaju desno, piše “Edelweisspitze”! Neki vrh, vidikovac, šta li – ostavljamo za drugi put. Krivine naniže, i saobraćajni znaci narandžasti “opasan nagib, još 12400m”, i tako svako par kilometara. Vrijeme od oštrog planinskog prelazi u blago pa poslije vruće ljetnje, a pejzaži od bešumnih litica i omara u riječne šumovite doline. I motoristi, motoristi - shvatih što ne pozdravljaju: zaboli te ruka više koliko ih nailazi! Pri dnu počinju i novi narandžasti znakovi: “bremsen” nešto – “kakve su vam kočnice”, “imate li još kočnice”?? Dolina, civilizacija.
U grad, tunel, vozi, priroda opet neki grad – zastoj. Šta je – biciklistička trka panjata! I to tako spora da smo se istopili čekajući. Mirko se fino ispričao sa policajcem koji nas je blokirao, kao svaki put sa konobarima, onima što naplaćuju putarine, prodavačicama, liftbojevima, kolporterima i šta ti ja znam kim. Ovaj put smo svakako stajali, pa ajde.
Da se osvježi – evo nekakva tradicionalna gostionica.

I pivce. Koje ćete: veliko ili malo? Evo ovo:

Tu smo sabrali utiske: bravo nam ga! Kao da te neko časti.
Vozi za Insbruk. Ostade nam Kicbil lijevo – Pejamachine je napisao da ne valja to ništa. A mogli smo turneju “5 skakaonica”. U Insbruku poharali Louis. I pade mrak.

Vozi još malo – i spavanje u Stuben im Arlberg: to je pass i tu je nekakvo najveće skijalište, koje nismo ni viđeli jer je mrkli mrak, ali sam dobro zapamtio lakat krivine već vlažne od kondenzacije i klizave. Hlaadno! Stade Mirko, ja rekoh promašili pa da se vratimo, ali on oblači topliju jaknu i veli “tu smo, još 800 metara, odmah iza krivine”! Pogledaj oko sebe - nema svjetla niđe. Nakon više kilometara - hotel sa 4 zvjezdice, na sniženje, ima i bazen i spa i masaže i sve (nismo koristili). Ljupka Lin, slovačkog porijekla, sipala nam je konjak (dobrodošlice) za konjakom (ubači svoj ključ i stavi bocu u neku mašinu i mašina odmjeri koliko da ti sipa i poslovođa zna da ne krade osoblje?) i sjetno pričala o djetinjstvu i ljetima u Slovačkoj. To je Mirko volio da sluša, našli su se neđe na zajedničkoj temi kad je on pričao kako je znao njemački nekad, a ona indijski – ali su ih pozaboravljali… Ja to nisam mogao slušati i pošao sam na spavanje – izgleda da su baš to željeli, jer su ostali sami, nakon što je grupa veselih belgijskih penzionera/ki prodefilovala uz kikot koji je odzvanjao hodnicima hotela. A hotel kao senatorijum iz Manovog “Čarobnog brijega”.

Spavao sam i sanjao… da vozim i svašta…
Evo i selo Stuben – ujutro:

Odavde je bila rodom žena Fridtjofa Nansena (kuriozitet) – norveškog nacionalnog heroja iz doba stvaranja države nakon odvajanja od Švedske i viševjekovne potčinjenosti Danskoj, heroja koji nije bio glavosjek nego sportista, istraživač i osvajač Sjevernog pola i humanista (postojao je Nansenov pasoš za izbjeglice u prvom svjetskom ratu…).

[Kesha]

(Ovo treba da bude na početku prethodnog posta, pa ga tako čitajte. Ili molim admine da mi spoje - nešto mi ne da forum da okačim ovo kako treba)


Treći dan, lagano spremanje i polazak prema Lienzu i Insbruku. To smo dogovorili sinoć, prije nego što sam ja pošao u krevet, dok je Mirko ostao da brani simpatičnu šankerku/recepcionerku od nasrtljivog društva starije gospode koja bijaše popila i traži još. To i da nećemo na "glupi" Grosglokner i dosadne lakat krivine, jer šta imamo da gledamo glečer - kojega ni nema više. A može biti i zima...

Na samo koji kilometar po izlasku iz Špitala - tabla: Grossglockner desno. Sunce, lijepo vrijeme, široke austrijske magistrale, nekakva radost u svijetlu i zelenilu planina, ja žmigavac desno i stadoh. "Oćemo li ovamo?" "A što smo ga dolazili?!". Okrenusmo na Gross!

Solarna zgrada (ostadoh dužan)

[Kesha]

Još sa Grosa


I pogled nadesno


Louis u Innsbrucku


Planina neka iznad Štubena


Arlberg


Selo


Ski resort


Nekakvi kompjuter

[Kesha]

Iz Štubena, četvrti dan, prema Bodensee (Bodensko jezero) koje dijele Austrija, Njemačka i Švajcarska. Planine okolo, vozi se onim dolinama glečerskim, ali brzo puče ravnica.
Živio mi je jedan ujak u Frifdrishafenu i Imenštatu - na obalama Bodenskog jezera, i gledao sam slike ali nikako ne odoh. Pamtim sa slika jedrilice na sunčanom danu kako klize plavetnom površinom vode... Ajde da svratim u srećno đetinstvo...
Tako je i dan-danas.

Jezeru se priđe sa austrijske strane - Bregenc:

Grad super - da se živi u njemu.
Banja živa! Vide se bijela jedra u daljini. Kuće desno su Njemačka - Lindau, a drveće lijevo Švajcarska - Sent Galen.

Prelazak iz Austrije u Njemačku - neosjetan. Nekih deset-dvanaest kilometara. Stoji policajac i gleda ozbiljan, inače ne bi znao da je granica. Nama se nasmijao.

Evo i malo iz Njemačke - Lindau, vidite zastavu, brodove, labudove:


Malo grada


Najstariji svetionik na jezeru (saznao Mirko) i lavo-čuvar


Osvježenje


Gledanje brodova i druge strane


Kuća


O ovome Lindau bi se imalo čega pisati.

Odavde u Švicu, u narednom broju...

[poka]

da te napomenem da se još i morate vratit kroz putopis.

[Kesha]

U Lindau, oko 2 popodne, pitam talijana koji se parkira blizu naših motora: "kako najkraće kroz Švajcarsku do Koma, Milana?".
Pokaza nešto na mape, "a odakle ste?" pita. Iz "Montenegro". "Oo, daleko ste došli!".

Pojaši, kuda ići, na Feldkirh ili pratiti rijeku Rhine (koja je to, nije Rajna!?) do Lihtenštajna...? Ajde pogodi kad ima trista puteva?!
Granica, njemačko-austrijska i austrijsko-švajcarska isto: stoji mrki polismen i kao čuva. Opet autoput, vinjeta "last chance" 40 eura bato! Još kad ti prerečuna u franke - skoro pedeset! Aaali švajcarski puteviii...

Deri, deri, počinju brda, pored Lihtenštajna, znam jer se pojavljuju crno-žute tablice, desno sunce sija u neke obronke ispod kojih vodi put, lijevo oblak. Desna traka suva, lijeva mutna?! Pljuuuus - okupa te za minut! Oblačenje kišnog, i goni dalje! Počinju planine i krivine: e to su planine! Visočije, šumovitije, crnogoričnije, bajkovitije, toplije, da poželiš da si međed.



Počinju i brane i jezera.


Ovo je jezero Lago D'Isola


Švajcarska štala i goveda


Još planine


Belinzona, ravnica se širi, imam partnere tu, ali nema se vremena, Lugano i počinju velika jezera.
Zadnje zaustavljanje u Švici, na benzinskoj pumpi, da se sipa malo dobrog goriva: preko 2 eura? Imam do Koma. Možda da se večera?

16 franaka, brajko!

Granica, ne viđoh kad je pređoh i - Italija: Komo.

Lago di Como di notte - jezero Komo noću
.

Iako me Mirko nagovorio da nosim šator, spavanje u hotelu Kontinental (bez doručka) skoro u samom centru - našao ga sa google mapama iz telefona, koji sam prikačio na volan na nosač za biciklo od 15eura.

Kad sam došao do Italije, kao da sam stigao kući. Ali osjećaj mira i uređenosti, spokoja, kao što je u Austriji, Njemačkoj i Švajcarskoj - ne može se naći niđe. Veliki gradovi ne: tamo je jurnjava, ipak.

Šetnja gradom, pored jezera, sicilijanski canollo (che buonooo) da se časti čovjek i na spavanjac.


Nastavak slijedi, koga interesuje...

[Pejamachine]

samo pisi.. pratim!
inace sa Svajcarskom sam zavrsio, barem kad idem na odmor/put stagod..previse skupo je to za mene a mislim generalno za nas standard..

Uvjek pricam anegdotu sa mog puta, kako smo boravili u CH 3 dana, taman se navikli na njihove cijene da kad smo dosli u italiju i platili kafu 1.5 eur, cinilo mi se kao da me je onaj italijan istu castio
cini mi se poslije ove vinjete od 40 EUR i par slucajeva koje si opisao, da je i sa tobom slicno sto se CH tice

INace u ovu Belinzonu sam zaboravio kreditnu karticu na pumpu pa je po tome mrzim

[advbiker]

Svaka čast obojici!
Vrlo interesantno.
Još !

[Kesha]

Evo, kad je dignuta tema, da prođemo Italiju.

Taj dio Švajcarske - Belincona, Lugano, San Bernandino... to je talijanski dio i nekako kao klin ulazi u italijansku teritoriju, sve do Koma. Lijepe doline, jezera, jezera...
Komsko jezero (može li se tako reći) Lago di Como, veliko i lijepo i uređeno i sve su obale naseljene. Kao i od Lugana i ostalih jezera. Italija, makar oko ove putanje, izgleda mnogo gušće naseljena od Švajcarske (toga alpskog dijela).

Komo za mene malo izneneđujuće, izgleda da je srednjevjekovni grad, veliki i star i lijepo očuvan.

Noć u Komu - da ti se digne kosa na glavi:


Marina:




Trg:

I neke kuće:



Fasada


Kad si u Komu - budi Komljanjin; Talijanski doručak: kapućino i brioš:


Da se ne spuštamo na Milano, Mirko, imam neraščišćene račune sa nekim modelama, i da malo vozimo "lijevim" putevima, te iz Koma za Bergamo. Sve kuća na kuću, i svakih 200 metara kružni tok. Pojedini iz auta su se bunili što sam ih obilazio na ulasku u kružne tokove... Ko Talijani. A većina je propuštala: ko Talijani. Neđe na pola puta da se prupuni gorivo i naprska lanac - boca prazna. Okrenem se oko sebe - kad prekoputa servis za endure.




Imaš li da podmažem: ima i evo ti još bočica. Pošto: 5eura. A možda je očekivao da mu dam više... Kad ćeš doći u CG da voziš sa Mračnim? "Mmm, teško...".

Jedva nekako do autoputa, promaših "Bergamo Zapad" valjda, pa na "Bergamo Istok". I autoput. i autoput... Tri trake i gužva. Mimo Breše, Verone, Vićence, Padove... i neđe oko Venecije sam se opustio, kao da sam stigao kući. Bio sam zadnjih godina više puta tuda pa mi nekako poznato.
Da li da konačno otvorim šator oko Trsta, rezervisah mjesto u kampu u Duinu, ali kad sam bio tuda bilo je oko 3 sata popodne i ja rekoh da se nastavi vožnja, pa će se oko Zadra razapeti šator...

I ćao Italija...