Put širok, predijeli lijepi, toplo, saobraćaj nenametljiv, doline kole su glečeri milionima godina dubili široke i prostrane, a planine okolo monolitne i monumentalne (šta li mu ovo znači). Ne znam koliko treba kilometara, na nekim mjestima sam mislio da sam pomašio put, motoristi se ne javljaju mahanjem ili sa tradicionalna dva prsta... Ali ništa to, mnogo je lijepo voziti ovuda. U neka doba dolina poče da se sužava i teren da se uzdiže, prvo polako pa sve jače i jače i onda par krivina, i uz liticu se popneš za 5 kilometara u dužinu dva kilometra u visinu. Dolina ostaje usko duboko dolje lijevo, sve je više motorista, kiseonik opija, priroda je prelijepa, a dobar i širok put i prava je uživancija. Rampa: 26eura ulaznica! Da sam znao - ne bih im ga obrta ovamo (a znao sam jer je Pejamachine sve opisao u detalje, i neki ljudi na Horizons Unlimitede-u naveli su ovu cifru) .
Ne znam napisah li gore da je austrijska vinjeta 5 eura za 10 dana za motor?
Postaje freškije, 23 stepena pokazuje i pada, kad dođe ispod 20 mislim se, stajem da nabacim jedan sloj, ali kakvi - samo voziš, jer predjeli, krivine, galerije postaju sve bolji i sve je više motorista (Motociklistička Meka). Gore mirno fino prijatno. Planinčina i glečerčić. To su počeli austrijanci da sređuju ima preko 100 godina i super je, naročito to što su većinu toga prostora ocrtali za parking motora. Tu je i solarna zgrada.
https://ibb.co/gxZf1p

Da se ide. Na koju stranu? Mora istim putem nazad, ali poslije par kilometara lijevo za Zell em See, a ne desno za Lienz, drugim putem. Opet uzbrdo – kako, šta sad? I penji, penji, penji, sva motori u ogromnoj koloni, kao na filmskoj traci, uzbrdo, krivine, doduše dobar put, kad u jedan vakat – tunel: dobro ste se sjetili. Stari, od kamena, nije beton. Sa druge strane svi se sa motorima odvajaju desno, piše “Edelweisspitze”! Neki vrh, vidikovac, šta li – ostavljamo za drugi put. Krivine naniže, i saobraćajni znaci narandžasti “opasan nagib, još 12400m”, i tako svako par kilometara. Vrijeme od oštrog planinskog prelazi u blago pa poslije vruće ljetnje, a pejzaži od bešumnih litica i omara u riječne šumovite doline. I motoristi, motoristi - shvatih što ne pozdravljaju: zaboli te ruka više koliko ih nailazi! Pri dnu počinju i novi narandžasti znakovi: “bremsen” nešto – “kakve su vam kočnice”, “imate li još kočnice”?? Dolina, civilizacija.
U grad, tunel, vozi, priroda opet neki grad – zastoj. Šta je – biciklistička trka panjata! I to tako spora da smo se istopili čekajući. Mirko se fino ispričao sa policajcem koji nas je blokirao, kao svaki put sa konobarima, onima što naplaćuju putarine, prodavačicama, liftbojevima, kolporterima i šta ti ja znam kim. Ovaj put smo svakako stajali, pa ajde.
Da se osvježi – evo nekakva tradicionalna gostionica.

I pivce. Koje ćete: veliko ili malo? Evo ovo:

Tu smo sabrali utiske: bravo nam ga! Kao da te neko časti.
Vozi za Insbruk. Ostade nam Kicbil lijevo – Pejamachine je napisao da ne valja to ništa. A mogli smo turneju “5 skakaonica”. U Insbruku poharali Louis. I pade mrak.

Vozi još malo – i spavanje u Stuben im Arlberg: to je pass i tu je nekakvo najveće skijalište, koje nismo ni viđeli jer je mrkli mrak, ali sam dobro zapamtio lakat krivine već vlažne od kondenzacije i klizave. Hlaadno! Stade Mirko, ja rekoh promašili pa da se vratimo, ali on oblači topliju jaknu i veli “tu smo, još 800 metara, odmah iza krivine”! Pogledaj oko sebe - nema svjetla niđe. Nakon više kilometara - hotel sa 4 zvjezdice, na sniženje, ima i bazen i spa i masaže i sve (nismo koristili). Ljupka Lin, slovačkog porijekla, sipala nam je konjak (dobrodošlice) za konjakom (ubači svoj ključ i stavi bocu u neku mašinu i mašina odmjeri koliko da ti sipa i poslovođa zna da ne krade osoblje?) i sjetno pričala o djetinjstvu i ljetima u Slovačkoj. To je Mirko volio da sluša, našli su se neđe na zajedničkoj temi kad je on pričao kako je znao njemački nekad, a ona indijski – ali su ih pozaboravljali… Ja to nisam mogao slušati i pošao sam na spavanje – izgleda da su baš to željeli, jer su ostali sami, nakon što je grupa veselih belgijskih penzionera/ki prodefilovala uz kikot koji je odzvanjao hodnicima hotela. A hotel kao senatorijum iz Manovog “Čarobnog brijega”.

Spavao sam i sanjao… da vozim i svašta…
Evo i selo Stuben – ujutro:

Odavde je bila rodom žena Fridtjofa Nansena (kuriozitet) – norveškog nacionalnog heroja iz doba stvaranja države nakon odvajanja od Švedske i viševjekovne potčinjenosti Danskoj, heroja koji nije bio glavosjek nego sportista, istraživač i osvajač Sjevernog pola i humanista (postojao je Nansenov pasoš za izbjeglice u prvom svjetskom ratu…).