Re: 8 zemalja za 6 dana - Alpi i jezera
Posted: 21 Sep 2018 15:28
tako. ne škrtari
Ne znam napisah li gore da je austrijska vinjeta 5 eura za 10 dana za motor?
Postaje freškije, 23 stepena pokazuje i pada, kad dođe ispod 20 mislim se, stajem da nabacim jedan sloj, ali kakvi - samo voziš, jer predjeli, krivine, galerije postaju sve bolji i sve je više motorista (Motociklistička Meka). Gore mirno fino prijatno. Planinčina i glečerčić. To su počeli austrijanci da sređuju ima preko 100 godina i super je, naročito to što su većinu toga prostora ocrtali za parking motora. Tu je i solarna zgrada.
https://ibb.co/gxZf1p
Da se ide. Na koju stranu? Mora istim putem nazad, ali poslije par kilometara lijevo za Zell em See, a ne desno za Lienz, drugim putem. Opet uzbrdo – kako, šta sad? I penji, penji, penji, sva motori u ogromnoj koloni, kao na filmskoj traci, uzbrdo, krivine, doduše dobar put, kad u jedan vakat – tunel: dobro ste se sjetili. Stari, od kamena, nije beton. Sa druge strane svi se sa motorima odvajaju desno, piše “Edelweisspitze”! Neki vrh, vidikovac, šta li – ostavljamo za drugi put. Krivine naniže, i saobraćajni znaci narandžasti “opasan nagib, još 12400m”, i tako svako par kilometara. Vrijeme od oštrog planinskog prelazi u blago pa poslije vruće ljetnje, a pejzaži od bešumnih litica i omara u riječne šumovite doline. I motoristi, motoristi - shvatih što ne pozdravljaju: zaboli te ruka više koliko ih nailazi! Pri dnu počinju i novi narandžasti znakovi: “bremsen” nešto – “kakve su vam kočnice”, “imate li još kočnice”?? Dolina, civilizacija.
U grad, tunel, vozi, priroda opet neki grad – zastoj. Šta je – biciklistička trka panjata! I to tako spora da smo se istopili čekajući. Mirko se fino ispričao sa policajcem koji nas je blokirao, kao svaki put sa konobarima, onima što naplaćuju putarine, prodavačicama, liftbojevima, kolporterima i šta ti ja znam kim. Ovaj put smo svakako stajali, pa ajde.
Da se osvježi – evo nekakva tradicionalna gostionica.
I pivce. Koje ćete: veliko ili malo? Evo ovo:
Tu smo sabrali utiske: bravo nam ga! Kao da te neko časti.
Vozi za Insbruk. Ostade nam Kicbil lijevo – Pejamachine je napisao da ne valja to ništa. A mogli smo turneju “5 skakaonica”. U Insbruku poharali Louis. I pade mrak.
Vozi još malo – i spavanje u Stuben im Arlberg: to je pass i tu je nekakvo najveće skijalište, koje nismo ni viđeli jer je mrkli mrak, ali sam dobro zapamtio lakat krivine već vlažne od kondenzacije i klizave. Hlaadno! Stade Mirko, ja rekoh promašili pa da se vratimo, ali on oblači topliju jaknu i veli “tu smo, još 800 metara, odmah iza krivine”! Pogledaj oko sebe - nema svjetla niđe. Nakon više kilometara - hotel sa 4 zvjezdice, na sniženje, ima i bazen i spa i masaže i sve (nismo koristili). Ljupka Lin, slovačkog porijekla, sipala nam je konjak (dobrodošlice) za konjakom (ubači svoj ključ i stavi bocu u neku mašinu i mašina odmjeri koliko da ti sipa i poslovođa zna da ne krade osoblje?) i sjetno pričala o djetinjstvu i ljetima u Slovačkoj. To je Mirko volio da sluša, našli su se neđe na zajedničkoj temi kad je on pričao kako je znao njemački nekad, a ona indijski – ali su ih pozaboravljali… Ja to nisam mogao slušati i pošao sam na spavanje – izgleda da su baš to željeli, jer su ostali sami, nakon što je grupa veselih belgijskih penzionera/ki prodefilovala uz kikot koji je odzvanjao hodnicima hotela. A hotel kao senatorijum iz Manovog “Čarobnog brijega”.
Spavao sam i sanjao… da vozim i svašta…
Evo i selo Stuben – ujutro:
Odavde je bila rodom žena Fridtjofa Nansena (kuriozitet) – norveškog nacionalnog heroja iz doba stvaranja države nakon odvajanja od Švedske i viševjekovne potčinjenosti Danskoj, heroja koji nije bio glavosjek nego sportista, istraživač i osvajač Sjevernog pola i humanista (postojao je Nansenov pasoš za izbjeglice u prvom svjetskom ratu…).
