Budva - Apatin - Pancevo - Budva, voznja u oktobru

[wulfy]

Kraj Septembra, prodao sam kawasaki KLE500, kupio Apriliu Pegaso, i jedva cekao priliku da vidim kakva je na duzi put...

Stigla mi je pozivnica za 26 Oktobar, Bolec (okolina Beograda), udaje se sestra od ujaka. Red je da se ode. U medjuvremenu je moja draga konačno dobila letnji godišnji odmor (u Oktobru, takav joj je posao) pa je to iskoristila da ode do svojih roditelja u Apatin. Ceka me svadba. Moji roditelji idu automobilom, znaci mogu sa njima, a mogu i da idem preko Apatina. Ova druga varijanta je bolja, taman da probam kakva je Aprilija na duže ture. Uzecu vise slobodnih dana i odoh da napravim djir. Planiram da krenem u cetvrtak, 23 oktobra. Ruta? Ne znam dok ne krenem. Odjelo spakovano, u opremu ubaceni zimski umeci, cetvrtak, 7:15 ujtro, palim masinu i posle malo razmisljanja odlucujem se da krenem uz more. Prvo stajanje na trajektu Kamenari-Lepetani, jos je rano, nema guzve, uz jos par automobile prebacujem se na drugu obalu.





Sledece zaustavljanje na crnogorsko-hrvatskoj granici gdje se brzo zavrsavaju formalnosti i vec jezdim inostranstvom. Zupa Dubrovacka, skretanje desno, penjanje uz brdo i ubrzo poslije zaustavljanja na granici izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz vida se gubi jadranska obala. Sledeca stanica je Trebinje gdje namjeravam da dolijem goriva u rezervora, cisto iz predostroznosti jer imam losa iskustva kroz ovu drzavu (nisu toliko ceste benzinske pumpe). Poslije Trebinja krece uspon.



Nastavljam dalje sve do Gacka, iako nisam imao potrebe da ulazim u grad, ali posao sam bez auto-karte pa se uzdam u moju orjentaciju i saobracajne table-putokaze. Svidja mi se put, polako se oslobadjam i vozim sve opustenije. Nailazim i na tablu koja me obavjestava da je put u prekidu i da postoji obilaznica duga 7,5 km. Obilaznica je uska i puna krivina, a ja, navikao na enduro gume ne smanjujem nesto puno tempo, i u jednoj krivini bjezi mi zadnji kraj, dajem kontru, ispruzam nogu, ni sam nisam siguran kako, ali ostadoh na tockovima. Nauk, za sledeci put, cestovnim gumama ne prija vlazan asvalt sa prosutim pjeskom i liscem (oktobar, jesen, planina). Vrjeme je za prvu vecu pauzu. Prisjecam se osnovne skole i lekcije o narodnom heroju Savi Kovacevicu.

[wulfy]

Napustam Tjentiste, a sunce pocinje da se skriva iza oblaka. Vise se ne kuvam u zimskoj opremi, ali zato u nastavku putovanja uglavnom gledam sivilo. Kisno odjelo sam ponio. Tabla koja pokazuje da se lijevo skrece za Sarajevo… idem tuda. U Sarajevu dolivam gorivo i odlucujem da ce Zenica biti mjesto gdje cu stati da rucam. Autoput me je kostao 75 centi (1,5 KM). Zenica, em oblacno, em dodatno sivilo upotpunjuje smog, no teleca corba i biftek su prijali. Napunih zeludac i sa tim osjecajem zadovoljstva nastavih dalje. Bosanski Samac, tu sam se suocio sa prvom greskom nenosenja karte. Na ulazu u Samac raskrsnica u obliku slova ,,Y’’. Pise, desno Beograd, znam da tamo ne idem, vec treba preko Save u Hrvatsku, zato skrecem lijevo. Greska, ulazim u naselje, table mi nista ne govore, no, idem uvjek dalje od centra, nailazim na most, uzak i regulisan semaforom. Tada shvatam da sam promasio, jer preko ovog mosta nema sanse da moze preci kamion. Eto me na drugoj strani, usred minskog polja. Ruzni ostaci (a kavi drugi mogu biti) zadnjeg rata na ovim prostorima. Ok, vrijeme je da pitam za pravac, nastavljam dalje do benzinske pumpe. Dolivam gorivo i pitam za pravac, zena koja radi na pumpi me tesi, kaze nisam jedini koji je promasio skretanje, objasnjava mi kako kroz Samac da dodjem do granice. Tada mi zvoni telefon. Zove me majka, pita gdje sam. Odgovaram, negdje u Bosni, malo zalutao, pa me evo u minskom polju. Majka ne vjeruje svome sinu, a ko bi i povjerovao. Kazem joj ipak da se ne brine, blizu sam granice. I zaista uz dobijene instrukcije zacas sam na granici. Malo duze zadrzavanje jer je granicnoj policiji ovo izgleda bilo prvi put da se srecu sa crnogorskim pasosem. Prelazak preko mosta, eto me u Hrvatskoj, u ravnici, i opet zajeb jer nisam ponio auto-kartu. Ispred Osjeka petlja, desno za Vukovar. Meni ne treba Vukovar, to je suvise juzno, treba mi Erdut. Nigje natpis Erdut. Produzavam pravo i eto me u Osjeku, a znam da ne treba da ulazim u grad. Kuda sad? Pitam jednu zenu na tramvajskoj stanici, ona me upucuje na neki put koji mi i nije tako logican. Poslusam je, vozim, ispred mene most, rijeka Drava. Definitivno nisam na dobrom putu. Tu pravim polukruzno i odlucujem da ipak skrenem tamo gdje pise Vukovar. Dolazim ponovo do te petlje i pratim natpise Vukovar. Erdut ne postoji. Na jednoj raskrsnici, konacno, Erdut lijevo, Vukovar desno. Erdut, preko Dunava Bogojevo. Opet zadrzavanje na granici jer je ovoga puta srpskim policajcima bio interesantan crnogorski pasos. Stigoh u Apatin, zovnem moju dragu, ali ona u Somboru. Jos malo voznje me ceka, idem po nju u i ponovo se vracamo u Apatin. Prvi dan voznje na kilometer satu upisano dodatnih 720 km. Sjutra se uglavnom vozam po Apatinu, upoznajem ga u ovom periodu (do sada sam dolazio uglavnom ljeti).







Predvece me zaustavlja lik na Hondi Hornet. Upoznajemo se, zove se Zile i clan je MC Panter iz Apatina. Iako sam namjeravao u Subotu da produzim dalje, on i ekipa iz kafea ,,Fat Boy’’ me nagovaraju da ostanem jos jedan dan. Razlog, sjutra je rodjendan kluba.

[wulfy]

Dolazim u toku dana do prostora gdje treba da se slavi rodjendan. Tamo vec dosta motora.



Dobijam majcu na poklon. Upoznao sam i najvjernijeg suvozaca na Hondi Gold Wing.



Ko ne prepoznaje ovo je masina iz cuvenog ruskog motocikla Iz Planeta 5. Covjek je dao truda.









Navracam i kasnije da vidim vecernji program. Naravno, goste je cekao gulas i rodjendanska torta.



Za atmosveru je bio zaduzen bend iz Vrbasa (zaboravio sam mu ime). Podrazumjevao se rock’n’roll.











U svecanom dijelu programa i ja sam se okitio zahvalnicom.

[wulfy]

Ostalo se do kasno, iako sam planirao sjutra jutrom da nastavim dalje. Popakovao sam se i spreman sam za nove kilometere.



Iz Apatina odlucim da idem za Vrbas, pa na auto-put. No, opet moja greska zvana nenosenje auto-karte, znam da sam do Kule stigao preko Sombora, Stapara, Backog Brestovaca i Ruskog Krstura. Poslije sam na karti provjerio I video da sam isao okolo, naokolo. Izlazim na autoput, do Beograda dvije naplatne rampe. Na svakoj mi uzimaju po 5,00 eura. Deset eura za auto-put, po mom misljenju, previse. Inace, auto-put me je smorio, voznja do zla boga dosadna. Nedjelja, nigdje ne mogu naci mjenjacnice. Dolazim u Pancevo (gdje sam odlucio da prenocim) i pravac Njegoseva, ne bi li nasao neku mjenjacnicu. Mjenjacnicu ne nalazam, ali nailazim na ekipu motociklista koja je krenula za Novi Sad. Odusevljavam se Hondom Deauville.









Ostavljam stvari kod prijatelja, oblacim se u odjelo (idem na svadbu) i pravac Bolca. Ovoga puta mi ne treba karta, sa pancevackog mosta pravo do Vukovog spomenika, onda skrenem lijevo u i samo pravo, i pravo, i pravo, i pravo, i sa lijeve strane restoran ,,Slast’’.



Dosao sam da bi video kako se moja sestra od ujaka potpisuje.



Naravno, mlada je napustila svadbu da bi se slikala na motociklu.

[wulfy]

Poslije svadbe vracam se u Pancevo, osjecam nedostatak opreme, smrzavam se. Zato sam zaspao onoga momenta kada sam se uvalio u krevet. Ponedeljak, konacno suncan dan, zadnji put sam sunce video na Tjentistu. Temperatura +6 stepeni celzijusova. Odlicni uslovi za voznju, ah, da, red bi bio da kupim auto kartu. Izlazim iz Panceva i nalizam na najdosadniji put kojim sam ikada vozio, pravac, pravac, pravac, pravac… Nikako da ugledam tablu Kovin. Prelazim Dunav prolazim pored Smedereva, ne pada mi napamet da udjem na auto-put, em skup, em dosadno. Dolazim do Velike Plane i pravim prvu pauzu. Tu se srecem sa poznanikom koji do skoro vozio rucno radjeni (prepravljeni) BMW R25. Poslije malo price, sjedamo na nase motocikle i vozimo zajedno do Starog Sela.



Rastajemo se, kolega ide da proba XT po pjesku a ja nastavljam ka jugu. Konacno pocinju krivine. Na izlazu iz Kragujevca zaustavlja me policija. Prvo i jedino zaustavljanje od strane organa reda na citavom putu. Poslije Kragujevca skercem prema Mrcajevcima, u jednom momentu put nestaje, vozim se makadamom. Ne znaju putari da sam ja prodao KLE, i da sada vozim cisto cestovni motocikl.





U Cacaku pravim jos jednu pauzu i odlucujem da napravim samo jos jednu pauzu do kuce. Granica, srpski policajac trazi da ugasim motor i da mu objasnim gdje sam se uputio u ovo doba. Ne vjeruje da vozim motocikl u ovo doba godine, mora da me je neka muka nacerala. Na crnogorskoj strani mi pokazuju da zaobidjem automobile. Kada su vidjeli BD table, pustaju bez da ista pitaju. U Mojkovac stajem, dolivam gorivo, nesto jedem i cekam da padne mrak. Nastavljam put dobro poznatom dionicom, Kolasin – Podgorica – Cetinje – Budva. U nesto vise od 1.800 km prosjecna potrosnja je bila oko 5,6 litara na predjenih 100 km. Udobna je i put me nije zamorio. Crna Gora, Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju propis da svjetla moraju biti upaljena u toku dana. Srbija nema taj propis. Jedno zapazanje, u ove prve tri drzave mnogo mi je lakse bilo da procjenim brzinu vozila koje ide u susret, takodje nije mi se desavalo da mi se automobi, kombi, i sl. stopi sa okolinom. Lakse se vozi sa upaljenim svjetlima. Na kraju puta jos ostaje ciscenje...

[blazo.milic]

evo i ovo procitah iz prve.
Dobar ti razlog da sjednes na motor.
Na svadbu, tako i treba.
Jos si i barjak trebao da poneses, cisto da ti bude lakse

[winniemae]

svaki razlog je dobar da se sjedne na motor, mada je dobro sjest i bez razloga