Razigrane i klasične linije
Dizajniranju novog Pegasa pristupilo se sa puno pažnje. Trebalo je stvoiti motocikl koji na prvi pogled treba da uputi na to da je stvoren za krivine i asvalt. Tome doprinose i već pomenute felne od lake legure koje su ,,skinute'' sa modela RSV Mile. Zato se sa na prednjoj felgi vidi mjesto gdje je predvidjeno mjesto za disk, jer je Pegaso opremljen naprijed sa jednim diskom prečnika 320 mm.
Marinellijev agregat ima plastičnu zaštitu sa donje strane pa cijevi izduva (dva izduvna ventila) idu pored agregata da bi se auspuh završio sa dva ogromna lonca u repu motocikla. Lonci nisu ispod sjedišta već više sa strana tako da plastična oplata štiti noge suvozača od pretjerane topline.
Inače suvozač skoro da nema šta da zamjeri sjedištu. Naravno vozač je u boljoj poziciji i samo razmaženima se neće dopasti oblik sjedišta. Pomenimo da je ispod sjedišta i veliki (za motocikle) prtljažni prostor, skoro da se može mjeriti sa nekim skuterom. Rezervoar je na uobičajnem mjestu, ali nema klasičnog poklopca rezervoara već se otvara pretinac koji je podeljen na dva djela. Jedan dio služi za sipanje goriva, drugi dio je praktičan za dokumenta, kovani novac za putarinu ili naočare za sunce. Po količini prostora za sitnice mogu da mu pariraju samo ozbiljni putni motocikli.
Instrumenti su dosta bogati i sadrže obrtomjer, signalne lampice i displej. Na displeju pored uobičajnih podataka očitavamo i podatke sa bord komjutera (vremena po krugu, ukupno u vožnji, predjena kilometraža, brzina, ...).
Naprijed se nalazi maska u kojem je svjetlo koje treba da imitira šljem nekadašnjih rimskih legionara. Vjerovatno iz tog razloga je stilizovana italijanska zastava iznad fara. Zadnje svjetlo je rješeno pomoću led-dioda. U tom stilu su odrađeni i žmigavci. Bočne oplate su iscrtane na prvi pogled tribalima, ali to je griva lava koji je zaštitni znak Aprilije. Razigrani talijanski dizajn ukoponovan sa dosta opreme donosi na asvalt zanimljiv motocikl.
XT, iako je napravio veliki zaokret po pitanju tradicije, ostao je vjeran tradicionalnim vrjednostima što se dizajna tiče. Sjedište je tipično u enduro/supermoto stilu, usko, tvrdo i iz jednog komada tako da mi baš ne prija suvozač. Ipak postolje za noge suvozača je postavljeno nisko tako da položaj tjela koje suvozač zauzme uopšte nije neprijatno, čak naprotiv. Naravno, da su oplate izvedene u minimalističkom obliku. Točkovi su žibčani, a za zaustavljanje se brinu dva diska. Jedan naprijed od 320 mm i jedan nazad dimenzija 245 mm.
Prednji blatobran ne odudara od zakonitosti dizajna koje vladaju u klasi tako da štrči poput kljuna. Iznad se nalazi lijep (možda i najljepši u klasi) far u koji je integrisan mali spojler. Kod Yamahe izduvne cijevi idu ispod agregata i završavaju se kao i kod Aprilije u repu motocikla.
Kada smo već kod repa pomenimo da je kod Yamahe prtljažni prostor tipičan, a to znači, skoro neupotrebljiv
Instrumente čini jedan displej koji je čak i bogat informacijama za jedan supermoto model. Ipak u poredjenju sa Pegasom djeluje siromašno.
Širok upravljač se naravno podrazumjeva zarad boljeg napadačkog položaja. Zapravo dizajn Yamahe je upravo onakav kakvog očekujemo od jednog predstavnika supermoto segmenta. Bez iznenadjenja i prijatno za oko.
brum brum brm brm brrrrrrrrrrrrrm.... i kez od uva do uva
